Primjer dionice pruge između Hrvatskog Leskovca i Karlovca upućuje na to da bi se lako moglo dogoditi da 9,4 milijarde eura iz europskog Fonda za oporavak umjesto u otvaranje novih radnih mjesta u privatnom sektoru bude velikim dijelom preusmjereno u financiranje državnih projekata koji su se trebali financirati iz drugih izvora
Prije točno godinu dana pompozno je i slavodobitno obilježeno potpisivanje ugovora o dodjeli EU nepovratnih sredstava za projekt HŽ Infrastrukture službenog naziva 'Rekonstrukcija postojećeg i izgradnja drugog kolosijeka na dionici Hrvatski Leskovac – Karlovac'.
Riječ je o relativno kratkoj dionici od 44 kilometra, koja će jednog dana biti tek djelić tzv. nizinske pruge. One o kojoj pričamo već desetljećima, one koja bi trebala spojiti riječku luku s mađarskom granicom. A dok se ta pruga ne sagradi, ta će dionica biti tek ulickana prigradska željeznica koja povezuje Zagreb i Karlovac. Ne misle to svi, pa su na potpisivanje ugovora prošle godine stigli premijer Andrej Plenković i čak četiri ministra iz prethodne vlade, te sva sila državnih tajnika, saborskih zastupnika i lokalnih političara. Svi su se oni gurali pred fotoobjektiv kako bi se za povijest zabilježilo da su upravo oni zaslužni za renesansu hrvatske željeznice koja gore funkcionira danas nego kada je njome prometovao Titov Plavi vlak. Sagradili smo ceste, uložili u pomorske i zračne luke, sada su na redu željeznice, isticalo se za govornicom pola godine prije parlamentarnih izbora.
No, sve još uvijek stoji zbog žalbi ponuditelja i teško je predvidjeti kada će se ustvari početi raditi, a vrijeme ide. S obzirom na to da je riječ o ugovoru koji se u 85-postotnom dijelu sufinancira putem Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020. iz Kohezijskog fonda, koji treba potrošiti do kraja 2023. godine, logično je zapitati se hoće li se sve stići u tri godine? Pa je neki mudrac zaposlen u sjedištu HŽ Infrastrukture u Mihanovićevoj u Zagrebu počeo lobirati za novu kombinaciju, a prema njegovoj ingenioznoj ideji bilo bi dobro da se ta dionica financira sredstvima iz tzv. COVID-fonda, odnosno Fonda za oporavak. Ne samo da bi vremena bilo više, nego bi i se možda cijela dionica mogla financirati u stopostotnom udjelu. Win-win situacija za sve! Osim za realni sektor, koji će opet nijemo gledati kako se EU sredstva prelijevaju uglavnom u javni sektor.
O. K., ali što onda?
I nema tu ustvari ništa sporno, svaka država može za sebe i svoje gospodarstvo odlučiti kako najbolje kanalizirati sredstva iz Fonda za oporavak, kao i iz svih dosadašnjih EU fondova. Naravno, EU to treba odobriti, ali u srž ne diraju čak ni u Bruxellesu. No, ovaj put realni sektor, itekako pogođen koronakrizom, polaže velike nade u novi fond za oporavak od pandemije, priprema projekte i želi se aktivnije uključiti u korištenje EU fondova. Ne žele biti sporedni, već glavni glumci u novom programskom razdoblju, reći će jasno.
– Javna poduzeća odnosno administrativne jedinice lokalne samouprave privukli su dosad mnogo više novca iz EU fondova od privatnih poduzeća, i to u omjeru 70 prema 30. Nije da u realnom sektoru nema projekata, a nije ni da su ondje projekti loši ili nekvalitetni, baš suprotno. Projekata je itekako bilo i bit će, ali programi su uvijek nekako više pokrivali potrebe države, a manje gospodarstva, što se gotovo šutke toleriralo dok nije došla pandemija – ističe Damir Zorić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca (HUP).
Ne misli da su projekti željeznice loši ili nepotrebni, dapače, netko će posao rekonstrukcije pruge dobiti i obaviti, posao će biti pristojno plaćen. Ali što onda, pita se on. Tko će stvarati dodanu vrijednost na toj dionici i donositi multiplikativni efekt, nastavlja više retorički.
– Privatne tvrtke investicije potpomognute ili financirane novcem iz EU nastavit će ga oplođivati i tu je ta dodana vrijednost za gospodarstvo – napominje Zorić izrazivši nadu da će država s novom EU omotnicom stvoriti više sredstava za gospodarstvo.
Hrvatska se treba ugledati na Sloveniju i oko 70 posto EU sredstava ovaj put usmjeriti u realni sektor, a 30 posto na javni, smatra i Darinko Bago, predsjednik udruge Hrvatskih izvoznika (HIZ). Za njega je jedino taj omjer siguran i snažan put ka oporavku gospodarstva i, naglasio je, poštenoj tržišnoj ekonomiji.
Što o tome misle drugi dionici realnog sektora, pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju tjednika Lider.