Vladin ured ustrojen prema švedskome modelu mogao bi zastupati interese države kao ‘udruga poslodavaca‘ koja pregovara o plaćama u javnom sektoru i tvrtkama u državnom vlasništvu. Tako bi se izbjegle sindikalne akcije kojima se traže veće plaće prije izbora, kad je vlast najranjivija
Tko zna kako bi danas izgledala politička scena da prosvjetari nisu uoči izbora 2015. organizirali štrajk? Ili da je Zoran Milanović tada, umjesto slamanja štrajka, prihvatio zahtjeve za povećanje plaća od četiri posto, koliko je prije toga odobreno zdravstvu.
Danas se ponavlja slučaj spojenih posuda. I Plenkovićeva je vlada suočena s ekvilibriranjem između liječnika i nastavnika. Jer to su dvije politički najosjetljivije grupacije u javnim službama, zbog kojih politički rejting najviše pada ili raste, zbog kojih se dobivaju ili gube izbori, a zbog kojih je, eto, i vladajuća interesna koalicija pred raspadom, a Hrvatska pred prijevremenim parlamentarnim izborima.
Kako pregovarati s dobro organiziranim sindikatima o državnim plaćama bez Zakona o plaćama, kojeg ova Vlada već četvrtu godinu zaredom najavljuje i sprema pod tepih? Neovisno jedan o drugome, dvoje naših sugovornika spomenulo je model koji bi se mogao dovesti pod zajednički nazivnik osnivanja 'državnog HUP-a'.
Vedrana Pribičević sa ZŠEM-a podsjeća na primjer Švedske, koja je u sklopu decentralizacije pregovaranja 1994. osnovala Arbetsgivarverk – poluautonomnu instituciju koja okuplja poslodavce u javnom sektoru na isti način kako u teoriji Hrvatska udruga poslodavaca okuplja poslodavce u privatnom sektoru. Poslodavci u javnom sektoru tada uplaćuju toj organizaciji članarinu i biraju tko će je voditi. Ta organizacija onda može zaključivati kolektivne ugovore sa sindikatima uime države, ali i bez finalne potvrde Vlade.
Pribičević ističe da je prednost ovog modela u tome što sindikat, a neposredno i sam radnik, pregovara sa svojim stvarnim poslodavcem na lokalnoj razini – školama, bolnicama... Takvo decentralizirano pregovaranje može se provoditi svake godine, i to na individualnoj razini ili preko predstavnika sindikata. To, dakako, ostavlja veći prostor za bržu prilagodbu plaća, tvrdi Vedrana Pribičević.
I Predrag Bejaković s Instituta za javne financije predlaže osnivanje 'udruge poslodavaca' za državnu upravu i javne službe, odnosno osnivanje dviju institucija. Prva bi bio ured neposredno pri Vladi koji bi koordinirao sve aktivnosti vezane uz zakonsko reguliranje plaća i uime Vlade vodio kolektivne pregovore. Isticanjem tog tijela u kolektivnom pregovaranju ujedno bi se pregovori udaljili od svakodnevne politike. Ako ništa drugo, udaljili bi se od partikularne politike pojedinih ministarstava te prebacili na razinu Vlade, objašnjava Bejaković. Kao drugu instituciju na sličnim načelima spominje 'udrugu poslodavaca javnih poduzeća u državnom vlasništvu', koja bi onda pregovarala o temeljnom kolektivnom ugovoru za zaposlene u svim javnim poduzećima.
No kako riješiti aktualni problem dok čekamo Godota u obliku Zakona o plaćama i 'državni HUP'? Damir Novotny kao odgovor na sindikalne zahtjeve predlaže – liberalizaciju školstva i zdravstva, jer bi privatna konkurencija povećala produktivnost, što je jedini način za smisleno povećanje plaća. No i tu će država grčevito braniti svoj monopolski položaj. O tome svjedoči i nedavna izjava ministra zdravstva Milana Kujundžića. Umjesto da se dopunsko zdravstveno osiguranje izdvoji izvan HZZO-a te da bude ravnopravno i konkurentno privatnim dopunskim osiguranjima, Kujundžić najavljuje poskupljenje dopunskog zdravstvenog osiguranja.
Dakle, ne proguta li Plenković još jednu pilulu gorku poput odustajanja od mirovinske reforme, izbori su sve izgledniji.