PIŠE: Hrvojka Kutle
U petak smo mislili kako je teško to što smo stalno u kući. Imala sam u jednom trenutku osjećaj da ću se sada probuditi iz sna i da će sve opet biti normalno (što god to značilo). I onda dođe nedjelja i eto još jednog izazova.
6:21 – jutarnje pražnjenje mjehura. U polusnu.
6:24 – vraćam se u krevet. Navlačim još topli pokrivač na sebe. Čudan zvuk; tutnjava; kao iz daljine; približava se. Sve se trese. Skačem s kreveta; udarila sam palcem u nešto; prolazim kroz dnevnu sobu; stvari oko mene padaju; zvecka, bruji; tutnji; jurim u sinovu sobu. On spava na visokom krevetu i prva pomisao mi je da se ne sruši zajedno s krevetom. Budim ga: „Probudi se! Siđi s kreveta!“. On mamurno skače s kreveta i staje pored mene. Ili ga ja vučem? Stojimo pod okvirom od vrata koji mi u tom trenutku izgleda širok barem pola metra. Naš zaklon. Držim ga za nadlaktice i gledam prema kauču u dnevnoj sobi. Razmišljam koji je kriterij da se bacimo u naš trokut života (uz zadnju stranu kauča) – da se strop počne urušavati, da luster padne... trebalo bi stol privući da nas malo zaštiti? Na koju stranu će zgrada pasti? Uvijek padaju na jednu stranu, jel tako? Ili se može urušiti prema unutra? Ne, vjerojatno neće. Možda prvo ovaj dio gdje su balkoni?! I naš balkon. Bilo bi možda bolje da smo s druge strane kauča....
Stalo je! Jel stalo? Možda još krene? Osluškujemo, stojimo nepomično. Pogledamo se. Njemu se još san vidi u očima. Dobro smo. Živi smo i neozlijeđeni. Olakšanje. Zagrlimo se.
Koliko je trajalo? Na prvu bih rekla par minuta, ali vjerojatno puno kraće.
I onda pogledam okolo po stanu. U kuhinji je nešto na podu, u dnevnom boravku je svašta na podu, ormari su na mjestu, većina stvari je na mjestu, strop je cijeli, krupni namještaj je na mjestu, lusteri su na mjestu, slike i dalje na zidovima, cvijeće na prozoru. Sve je dobro!
Što sad? Pretražujem po svojoj glavi što znam o potresu i kako to obično ide.
Ajmo se obući. Toplo. Negdje u glavi mi je podatak da je vani hladno. Gledam kroz prozor u okolne zgrade i kuće. Ne vidim ruševine. Dobro je! Uzimam telefon i zovem roditelje. Oni se uvijek brinu. Onda zovem sestru. Zašto nju iduću, ne znam u tom trenutku. Poslije sam shvatila da sam po smjeru u kojem su stvari popadale u kući nesvjesno zaključila da potres dolazi negdje od sjeveroistoka. Ona živi u tom smjeru. Onda zovem brata. Svi su dobro.
Počinju stizati poruke na WhatsApp. I onda skužim da koliko god mi je taj WhatsApp ponekad prava gnjavaža jer stalno nešto dolazi – sada je super jer odmah vidite jesu li ljudi dobro. Svatko tko nađe vremena za poruku – dobro je. Počnete se brinuti za one koji se ne javljaju. Ja često ne odgovaram na poruke i ne volim puno dopisivanja, više sam promatrač – sada sam se prisilila napisati kratku poruku. Znam da se ja brinem i vjerojatno se i drugi tako osjećaju.
Izlazim na balkon da vidim što se zbiva okolo. Dvije susjede stoje pod zgradom, odmah ispod balkona i dijele svoju stravu, a moguće i coronu. Nastala je gužva s automobilima na izlazu iz garaže. Neki vozači su u pidžamama. Što je sada najbolje napraviti? Istrčati van i moguće uhvatiti prehladu, upalu pluća ili coronu? Ostati doma i opet riskirati? Što god da napravite – nije najbolje, ali što je bolje?
Donesite odluku i postupajte u skladu s njom. Ako se okolnosti promijene – razmotrite odluku i ako treba prilagodite je, revidirajte i idemo dalje. Svatko od nas donosi svoje zaključke i poslije htio-ne htio mora živjeti s posljedicama tih odluka. Nekad su te odluke krive, ali tek nam budućnost to pokaže. Bilo bi super da si mogu poslati poruku iz budućnosti i uputiti samu sebe na bolji put!
Bitno je da se s vremena na vrijeme okrenemo iza sebe, u bližu budućnost i pogledamo što smo saznali o sebi. Što sam saznala o sebi u nedjelju? Jesam li zadovoljna s tim? Jel to bilo moje najbolje JA? Svakako mogu reći da sam zadivljena mozgom kao organom – koliko je samo poslova obradio u tih 10 sekundi; akcije, emocije, analiziranje, planiranje, organizacija, kontrola samog sebe....
Imam i popis stvari koje bih drugi put drugačije.
Što ste vi naučili o sebi? Što biste drugi put drugačije?