Država se kroz ekonomiju tijekom krize počela širiti gotovo jednakom brzinom kao i virus i sve je izglednije da nije bila riječ o privremenoj pojavi. Istina je da su Europa i SAD počeli primjenjivati neke elemente ‘kapitalizma s kineskim karakteristikama‘ i prije virusa, samo je taj proces u protekle dvije godine stavljen u šestu brzinu. Država je sada svugdje
Kad u Financial Timesu izađe članak s naslovom ‘Kapitalizam s kineskim karakteristikama nije loša stvar‘, a poznati američki investitor Ray Dalio potvrdi da SAD-u treba doza kineskoga ‘dijeljenog prosperiteta‘, jasno je da svijet kakav smo poznavali polako nestaje.
Dugo se liberalno-demokratsko-tržišni Zapad borio protiv kapitalizma s kineskim karakteristikama ili, općenitije, državnoga kapitalizma (ugrubo definiran kao sustav u kojem je država sveprisutna u ekonomiji, usmjerava je i određuje tempo ekonomskim akterima), ali prvotno taktičko povlačenje prije pandemije pretvorilo se u kapitulaciju nakon pandemije.
Država se kroz ekonomiju tijekom krize počela širiti gotovo jednakom brzinom kao i virus i sve je izvjesnije da nije bila riječ o privremenoj pojavi, koliko god se tako možda činilo. Istina je da su Europa i SAD počeli primjenjivati određene elemente ‘kapitalizma s kineskim karakteristikama‘ i prije virusa, samo je taj proces u protekle dvije godine stavljen u šestu brzinu. Država je sada svugdje. Ograničava cijene strateški važnih proizvoda, zabranjuje izvoz prema potrebi, regulira stanarine, razvozi gorivo po crpkama, intervenira na tržištu energenata, ‘proizvodi‘ novac, uvodi protekcionističke mjere i postaje skeptična prema otvorenoj trgovini, bira pobjednike, nanovo oblikuje dobavne lance, čak izravno napada konkurentske tvrtke (Huawei), kontrolira strane investicije i zadržava pravo blokirati one nepoćudne, dijeli helikopterski novac u nekoć nezamislivim iznosima, piše (opet) ‘industrijske strategije‘ kojima planira dugoročni razvoj ekonomije s okom stalno na konkurenciji, a pilot-projekti neke vrste univerzalnog dohotka niču kao gljive poslije kiše… Na kraju, država dekretom zaustavlja kompletnu ekonomiju.
Ako se inzistira na Kini kao modelu onoga što se sve više vidi na Zapadu, preuzimanja određenih koncepata ne staju na ekonomiji. U ‘slobodnom svijetu‘, kako si Zapad sa svojom izvanbračnom djecom razasutom po svijetu voli tepati, sve agresivnije nastupa prema svojim tehnološkim levijatanima i pokušava uvesti kontrolu interneta i dotičnih kompanija, pogotovo nakon po živote opasne erupcije idiotizma i dezinformacija tijekom pandemije, a čak je i prvotni odgovor na širenje pandemije bio ‘kineski model‘ potpunog zatvaranja. Iako je lako uprijeti prstom u Kinu kao glavni razlog za sve nagliji zaokret od ekonomskoga švedskog stola kakav je obilježio razdoblje od 70-ih godina prošlog stoljeća do financijske krize 2008., razloga je više. Kapitalizam voli efikasnost, a zapadnjački birokratsko-demokratski sustav postao je trom i neefikasan u usporedbi s Kinom i drugim vižljastijim ekonomijama, redovito obilježenima jakom notom države u okusu.
Razvijena radnička prava u kombinaciji s ubrzanom globalizacijom s vremenom su učinila SAD i Europu nekonkurentnima, premda u tom smislu postoje i drugi faktori. Nadalje, rastuća nejednakost pokazala je temeljne manjkavosti dosadašnjeg modela, a klimatske promjene njegovu neodrživost. Zapadnjački sustav je inherentno nestabilan i što je slobodniji to češće pati od teških padova koje država mora krpati (Kina, s druge strane, nije iskusila stvarnu recesiju otkada se počela igrati tržišnom ekonomijom).
Više o jačanju državne uloge u ekonomiji na Zapadu pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.