Dok se u petak ujutro UN-ov klimatski summit COP26 u Glasgowu pripremao za veliku završnicu, bilo je jasno da će sav postignut napredak, sve obveze i obećanja za boljitak Zemlje na koje je prisegnulo gotovo dvjesto državnika ostati u sjeni zaključka da je to sve moglo i bolje.
Veliki zaključni dokument na koji svoj potpis treba staviti 200 državnika do petka u 18 sati, kada je bio planiran završetak konferencije, nije donesen. Pregovori o tome što i kako sročiti mogli bi se protegnuti i do nedjelje, a čak ni nakon potpisa ti pregovori i prigovori neće prestati. Već sada je jasno da je možda i najvažniji summit u povijesti čovječanstva podbacio. To pokazuje i najveća borba koja se vodi u velikom finalu oko toga kako oblikovati zaključni dokument i odlluku vezanu za ukidanje energije dobivene od ugljena i ukidanju potpora za fosilna goriva.
Već nakon prvog tjedna švedska aktivistica i zelena ikona današnjice Greta Thunberg procijenila je da je okupljanje svjetske vrhuške u Škotskoj potpuni neuspjeh nazvavši ga 'dvotjednom proslavom uobičajenog poslovanja' i podsjetivši da se ne borimo kako bi sve ostalo takvo kakvo je.
Činjenice su da zelena budućnost još ima mnoštvo prepreka. Masovna elektrifikacija zahtijeva još obilnije količine struje, a implementirane tehnologije koja bi je ekološki proizvela su još uvijek oskudne i ne može se očekivati da će biti uspostavljene dok se pucne prstima. U maloj Hrvatskoj gašenje posljednje termoelektrane na ugljen Plomin 2 potrajat će do 2033., a taj rok je trebao biti sedam godina duži. Kako bi se samo taj cilj ostvario potrebna su velika ulaganja u rekonstrukcije sustava i nadomjesne pogone na obnovljive izvore energije. Imajući to u vidu, pitanje je koliko je realno očekivati da se puno veće zemlje s mnogo kompleksnijim energetskim sustavima na ugljen transformiraju dovoljno kako bi 2030. postigle željene redukcije emisija CO2. Indija se stoga zavjetovala da će do nultih stopa emisija pokušati doći do 2070. To možda je realno, no pitanje je koliko je prihvatljivo s klimatskog stajališta.
Zemlja nema vremena za šuplja obećanja
Države su spremne na promjene, ali samo ako će ih moći raditi puževim korakom kako ne bi išle nauštrb svojih gospodarstava i kvalitete života građana. Međutim, slažu se mnogi, Zemlja nema vremena. Neke žrtve moraju se pretrpjeti kako bi se izbjegle goleme ekološke katastrofe poput podizanja mora, poplava i suša, do čega bi doveo rast temperature viši od 1.5 stupnjeva u odnosu na predindustrijsko razdoblje.
Zavjeti država o smanjenju emisija stakleničkih plinova koji uzrokuju globalno zagrijavanje nedovoljno su ambiciozni kako bi se zaista postigao taj cilj da se rast temeprature ograniči na 1.5 stupnjeva Celzijusevih kao što je dogovoreno još Pariškim sporazumom 2015. godine. Prema posljednjim procjenama, temperatura će, nastave li se staklenički plinovi emitirati ovim tempom, porasti za 2.7 stupnjeva.
Glavni tajnik UN-a António Guterres još je i prije završetka summita zaključio da ciljevi na koje su se obvezale države nisu dovoljni kako bi se smanjile emisije ugljičnog dioksida, ali i kako je obvezivanje na smanjenje emisija posve beznačajno ako vlade nastave ulagati u fosilna goriva.
- Takva obećanja zvuče šuplje kad industrija fosinih goriva i dalje prima bilijune potpora - primijetio je Guterres.
Doduše, nadao se da će države ipak sjesti za stol i napraviti odvažne kompromise i postaviti ambiciozne ciljeve. No, troškovi zelene tranzicije su visoki, opstanak nekih industrija ozbiljno je ugrožen, a globalno gledano interesni lobiji dosad su tolliko razgranati da im se gotovo nemoguće oduprijeti.
Tijekom konferencije u nekoliko su navrata sudionici tvrdili kako najveći zagađivači i ovisnici o fosilnim gorivima blokiraju značajnije iskorake u formiranju dogovora o smanjenju emisija stakleničkih plinova. Između ostalih, najčešće su za sabotažu vezano uz prestanak korištanja ugljena i smanjenje državnih potpora za fosilna goriva prozivane Rusija i Saudijska Arabija.
Sve to objašnjava zašto se sudionici summita ponašaju kao učenici zadovoljni dvojkama koje se nagovara da ciljaju na petice.
No, zazivaju se popravni ispiti i to već iduće godine.
Popravni ispiti
Arhitekti Pariškog sporazuma smatraju da s ovako nesmionim ciljevima postavljenim u Škotskoj na klimatskoj konferenciji COP26 nema smisla čekati 2025. kako bi se oni revidirali. Nemamo taj luksuz, ističu. Vrijeme curi.
Christiana Figueres, bivša UN-ova šefica za klimu i francuska ekonomistica i diplomatkinja Laurence Tubiana, koje su sudjelovale u kreiranju Pariškog sporazuma za the Guardian su ustvrdile da je taj kraći rok ključan da se spriječi rast temperature iznad 1,5 stupnjeva. S time da sljedeći susret treba biti planiran već iduće godine slaže se i Laurent Fabius, bivši francuski ministar vanjskih poslova koji je također nadgledao nastajanje Pariškog sporazuma.
Prema analizi Climate Action Trackera koju su objavili ovoga tjedna, kad bi se ostvarili trenutačni planovi nacionalno određenih doprinosa (NDC), temperatura bi svejedno premašila rast od dva stupnja, točnije, porasla bi za 2.4 Celzijusevih stupnjeva. Na COP26 istaknuto je da bi emisije trebalo srezati za 45 posto do 2030. godine te dovesti na nulte stope do 2050. kako bi se rast temperature ograničio na 1,5 stupnjeva.
- Ako će se zemlje ponovno sastati tek za pet godina kako bi povećale svoje klimatske ambicije, iskreno, to će biti prekasno. To je od krucijalne važnosti. Treba djelovati žurnije budući da je ovo desetljeće presudno. Moramo se vratiti sljedeće godine. Ne možemo čekati idućih pet godina za nove NDC-ove - rekla je Figueres, osnivačica think thank skupine Global Optimism.
S njom se slažu i u Europskoj uniji, a takav stav dijeli i glavni tajnik UN-a Guterres. No, Amerikanci su već zdvojniji, slažu se da bi trebalo češće revidirati planove, ali da se to čini baš svake godine, nije im draga ideja. Voditeljica kineske delegacije Xie Zhenhua također nije prigrlila ideju, već je kazala su dugoročniji planovi bolji za postizanje ciljeva, ali i da bi 2023. godina mogla biti trenutak za revizije ciljeva.
Mnoga su pitanja ostala otvorena. Nije definirano koliko bi financijski svoju odgovornost za klimatske promjene i posljedice njihova djelovanja trebale pokazati bogatije zemlje onima siromašnijima koje zbog toga trpe štete, ali i kako bi zemlje trebale nadzirati i izvještavati o svojim emisijama stakleničkih plinova. Također, iako mnogi tvrde da je odlično što se prvi puta u takvom UN-ovu dokumentu spominje ugljen, činjenica je da se dio teksta u kojem se navode obaveze oko prekidu korištenja ugljena znatno ublažio, isto kao i dio o državnom podupiranju fosilnih goriva, za što su se iz očitih razloga najsnažnije borile Kina i Saudijska Arabija.
Što je sve dogovoreno na COP26
Premda će završni dokument biti razočaravajuć, ne treba zaboraviti da su u protekla dva tjedna napravljeni neki značajni (i vjerojatno nedovoljni) pomaci, barem na razini obećanja za budućnost.
U iznenađujućoj objavi, SAD i Kina složile su se raditi zajednički na ograničavanju rasta globalne temperature do 1,5 Celzijusevih stupnjeva. Više od stotinu svjetskih lidera obvezalo se stati na kraj deforestaciji i potruditi se da se procesi krčenja šuma pretvore u procese pošumljavanja do 2030. Među zemljama koje su potpisale tu deklaraciju je i Brazil u čijim se kišnim šumama Amazone učinak deforestacije već pokazao devastirajućim.
SAD i EU najavile su globalno partnerstvo s ciljem smanjenja emisija stakleničkog plina metana do 2030., što se smatra jednim od najboljih načina da se brzinski smanji globalno zatopljenje. Više od četrdeset zemalja iskazalo je predanost cilju da prestanu koristiti ugljen, no najveći svjetski konzumenti tog energenta kao što su Kina i SAD nisu potpisali taj dokument. Pokrenut je novi savez zemalja koje zagovaraju određivanje datuma za prestanak korištenja nafte i plina.