Lobiranje i lobisti u Hrvatskoj do naslovnih stranica probijaju se sporadično, i to obično u negativnom kontekstu, uz citat poput aktualnog 'kad bude duvalo, ti puniš džepove' iz usta sad već bivše državne tajnice u Ministarstvu Uprave Josipe Rimac.
Naravno, slučaj vjetroelektrana ne ulazi u definiciju lobiranja, riječ je o transkriptima prisluškivanih razgovora u kojima je bilo riječi o mutnim poslovima. A pravo lobiranje zapravo bi trebalo biti transparentno zagovaranje interesa, koje je u uređenim državama legalno i zakonski regulirano.
Hrvatsko društvo lobista još od 2013. pokušava zagovaranje interesa progurati u zakon, ali još nije uspjelo to izlobirati ni kod jedne od triju uzastopnih vladajućih garnitura. Poslije 5. srpnja imat će i četvrti pokušaj.
U međuvremenu, pravi problem je u tome što dužnosnici uopće dolaze u poziciju da moraju nešto 'gurati' na višoj razini, ili u drugom resoru. Imamo neuređenu državu, u kojoj je previše toga prepušteno 'slobodnom sudačkom uvjerenju' malih i velikih državnih birokrata.
Taj državni 'feler' pak navodi na svojedobnu ideju da svaki investitor dobije svog službenika koji će ga voditi od šaltera do šaltera kako bi mu olakšao probijanje kroz hrvatsku birokratsku džunglu. U tom kontekstu možda bi se moglo promatrati i djelovanje aktera osumnjičenih u aferi vjetroelektrana: to je – osim teško dokazive sumnje za primanje mita – samo klasična hrvatska priča o požurivanju rješavanja birokratskih prepreka u realizaciji investicije u preddigitalno doba.