Knjigu nedavno preminuloga Željka Rohatinskog ‘Persona non grata‘ trebali bi pročitati svi stručnjaci koje vuče ulazak u politiku. Alternativa im je držati se struke ili se prilagoditi politici. Drugo je lakše, prvo je ispravno
Uz neoprostivo zakašnjenje, ali u jednom dahu, pročitao sam knjigu Željka Rohatinskog 'Persona non grata'. Vrsni makroekonomist, nepokolebljivi guverner HNB-a iznenada je preminuo nedugo nakon što mu je izašla ta knjiga (izdavač Naklada Ljevak), ali poruke koje nam je ostavio u toj autobiografiji valja zapamtiti.
Knjiga ima stotinu stranica i ako se izuzmu dijelovi o monetarnoj politici, zaista se lako čita. Posebno bi je trebali pročitati svi oni koji obavljaju neku javnu funkciju u politici ili uz nju ili se pak spremaju obavljati je. Od budućih ministara do čelnika agencija i regulatora.
Rohatinski tako piše: 'Osnovno što sam naučio iz prvoga guvernerskog mandata bilo je da ekonomski argumenti, čak ni 'gola statistika', nemaju veće značenje u svijetu politike. Ondje vladaju neki drugi 'argumenti' i 'interesi'.' I tu slijedi možda i najvažnija rečenica. Važna je za stručnjake: 'U takvim uvjetima alternativa je držati se struke ili se prilagoditi politici.'
Rohatinski nije imao dvojbu. Držao se struke, što je 'imalo svoju cijenu. Naplata je morala doći'. Stručnjaci koji se drže struke danas su nam potrebniji nego ikad. Nikad izgrađene ili u međuvremenu urušene institucije vape za liderima kakav je bio Rohatinski.
Nitko više ne prijeti ostavkom
U vrijeme dok je bio guverner središnje banke nekoliko je puta najavljivao ostavku kad se činilo da ga politika koči. Mi novinari neopravdano smo obezvređivali njegove najave. U stilu, evo ga, opet on maše ostavkom... Ali danas, nažalost, nema ministra ili čelnika nekog državnog tijela koji bi zbog svojih principa ili zaustavljenih reformi bio spreman odstupiti. Svi se grčevito drže funkcija. Lakše je 'prikloniti se politici'. Pogotovo ako osim politike nemaš drugi izbor.
Knjiga je višeslojna. Na jednoj razini ispričana je povijest ekonomskih zbivanja uoči i nakon osamostaljenja Hrvatske. A unutar toga, na fin, ali jasan način, oslikao je Roha i mnoge aktere. Od ekipe s kojom je 1993. osmišljavao antiinflacijski program (Anušić, Šonje, Miljenović), a koja je ubrzo ušla u različite institucije pa su 'nove pozicije tražile i nove kutove gledanja'. Spominje i Marijana Hanžekovića, koji ga je nagovarao da postane premijer i potaknuo da ide na vježbe protiv mucanja. Na nekoliko mjesta opisuje ambivalentan odnos s Ivicom Todorićem. A tu su i neimenovana HNB-ova djelatnica i njezin politički utjecajni suprug (upućenima je jasno o kome je riječ) koji su HNB-ove planove, prema autoru, dojavljivali upravama stranih banaka. A ima i dio u kojem opisuje kako ga je, kao ljevičara, guvernerom imenovao lijevi Račan, ostavio desni Sanader pa maknuo lijevi Milanović.
Pa je tu i epizoda kako su ga Dragičević i Hernádi iz Mola jednog ljeta neuspješno vabili da malo prilagodi tečaj u trenutku kupnje Ininih dionica...
Trebaju nam 'nepoželjni'
Jedna je od poruka knjige ne robovati gotovim rješenjima, već 'gledaj što se stvarno zbiva i misli svojom glavom'. Na nekoliko mjesta Rohatinski ponavlja svoju viziju puta prema 'modernoj, tržišnoj i izvozno orijentiranoj ekonomiji' (1992.).
Na kraju knjige je i, na žalost posljednja, Rohina poruka kako ubrzati održiv rast i učiniti ga kvalitetnijim: 'Hrvatska treba definirati vlastitu proaktivnu ekonomsku politiku do krajnjih granica koje dopušta praksa EU, kao konzistentnu kombinaciju fiskalne, monetarne i tehnološke politike te ukupne sinergije usklađenog djelovanja države i privatnog sektora, kako bi se u razvoj kanalizirali svi nacionalni resursi i na ravnopravnijoj osnovi uspostavila suradnja s inozemnim partnerima.'
Ovu poruku treba više puta pročitati. Svaka je riječ važna. Uključujući i posljednju rečenicu koja se ponovno vraća izvozu: 'Cilj mora biti jačanje domaće ponude u uvjetima globalne potražnje.'
Taj odlomak morao bit biti početak nacionalne strategije razvoja do 2030., koja uskoro treba biti gotova. Ali mali su izgledi da bude pisana na ovaj način. Rohatinski poručuje da su ključne 'spremnost preuzimanja rizika i hrabrost da se djeluje'.
I zaključuje: 'Proglasili su me intervencionistom, antiglobalistom, populistom... Za takve sam jednostavno uvijek bio i ostao persona non grata. Netko tko im, pozivajući se na opće dobro, otežava unosne poslove i relativizira njihove uspješne karijere.'
Ovomu se zaista nema što dodati. Ostaje slabašna nada da će se na domaćoj politekonomskoj sceni pojaviti netko tko će popuniti prazninu i ponijeti teški teret 'nepoželjne osobe'.