Piše: Adnan Misimović, konzultant u Centru za razvoj obiteljskih kompanija ASEE
U zemljama s duljom tradicijom privatnih biznisa obiteljskom se imovinom upravlja podjednako profesionalno kao i obiteljskim biznisom. Takva se potreba počela javljati i na ovim prostorima jer se u posljednjih tridesetak godina razvilo dosta uspješnih obiteljskih tvrtki koje s rastom i razvojem sve više imaju potrebu urediti upravljanje svojom imovinom. Mogućnosti je nekoliko, ali treba dobro i oprezno odabrati
Sve više osnivača privatnih tvrtki i članova njihovih obitelji shvaća važnost profesionalnog upravljanja njihovim tvrtkama i na tome radi. Tijekom procesa tranzicije s prve na drugu generaciju vlasnika sazrijeva i dublje razumijevanje razlike između upravljanja biznisom i upravljanja kapitalom, odnosno imovinom. Jedan dio toga kapitala tijekom godina prirodno se i razumljivo našao u džepovima, nekretninama, drugim biznisima i vrijednosnim papirima osnivača i njihovih obitelji.
U zemljama s duljom tradicijom privatnih biznisa obiteljskom se imovinom upravlja podjednako profesionalno kao i obiteljskom biznisom. Takva se potreba počela javljati i u našoj regiji, jer se u tridesetak zadnjih godina razvilo dosta uspješnih obiteljskih tvrtki, koje s rastom i razvojem sve više imaju potrebu urediti upravljanje svojom imovinom. Otkuda krenuti?
Treba li vam 'family office'?
Family office (obiteljski ured) na prvu zvuči kao neki Microsoftov paket ili mjesto na kojem zajedno radi više generacija jedne obiteljske tvrtke. Nije riječ o nečem novom, jer Rockefeller family office osnovan je davne 1882. te je još aktivan i upravlja imovinom od 43 milijarde dolara. Ali što je točno family office i je li potreban svakoj imućnijoj obitelji? Family office je tvrtka za upravljanje imovinom koja osim investicijskog savjetovanja i financijskog planiranja nudi i personalizirane usluge. Za neku manju obitelj čija je glavna imovina obiteljski biznis family office može biti osobni asistent koji će osim administrativnih zadataka pomagati članovima obitelji da plate režije, rezerviraju smještaj i na vrijeme popune porezne prijave.
Međutim, primarna uloga family officea mnogo je ozbiljnija. Family office je najmanje jedna osoba od povjerenja s financijskom ekspertizom koja savjetuje kako oploditi obiteljsku imovinu te daje prijedloge u kom trenutku, kako i gdje investirati. Uza sve to, koordinira rad eksternih suradnika: odvjetnika, računovođe, poreznog savjetnika, financijskog planera, voditelja nekretnina koje se iznajmljuju, osiguravatelja, suradnika koji pomaže u vezi s dobrotvornim aktivnostima itd. Također pomaže protumačiti i uskladiti kompleksne i nerijetko zbunjujuće i kontradiktorne savjete svih sudionika procesa.
U Americi se za vlastiti family office s osobljem u punom radnom odnosu najčešće odlučuju obitelji čija imovina prelazi 100 milijuna dolara. Zbog toga je mnogo popularnija opcija multi-family office (MFO). Takve institucije rade za više obitelji, nude niže troškove, širu ekspertizu, kao i veću objektivnost, jer im egzistencija ne ovisi o samo jednoj obitelji. MFO za klijente preuzima upravljanje imovinom (alokaciju u različite vrste imovine kako bi se osigurao ciljani povrat), upravljanje rizikom, financijsko planiranje itd. Okvirno pravilo je da trošak family officea ne treba prelaziti jedan posto imovine kojom se upravlja. Ako obitelj npr. ima imovinu u vrijednosti od tri milijuna eura, mjesečni proračun za family office, uključujući i troškove eksternih suradnika, iznosio bi 2500 eura.
Prvi korak u investiranju
U našoj regiji još uvijek ne postoji nijedan multi-family office, a nije jednostavno pronaći ni dobrog investicijskog savjetnika. Međutim, pojedinci i obitelji s nešto većim sredstvima mogu i samostalno poduzeti korake kako bi osigurali dugoročan rast imovine i ispunjenje svojih financijskih ciljeva. Prvi takav korak je izrada investicijske politike.
Investicijska politika je dokument koji definira ciljeve investiranja i strategije koje će se upotrijebiti za ispunjenje ciljeva. Čak i ako se angažira financijski savjetnik, investicijska politika igra ključnu ulogu i može se usporediti s arhitektonskim nacrtom na osnovi kojeg će se sagraditi kuća. Kao i kod gradnje kuće, bez nacrta izvođači radova nemaju detaljan plan i veća je mogućnost pogreške, a ni investitor ne može usporediti krajnji rezultat sa svojim inicijalnim očekivanjima.
U što investirati
Većina financijskih stručnjaka slaže se da je najvažnija odluka prilikom investiranja diverzifikacija. To podrazumijeva investiranje u različite vrste imovine kako bi se smanjio rizik da jedna loša investicija ugrozi cijeli portfelj.
Kada prosječna osoba tek počinje investirati, preporučuje se da pasivno investira u indeksne fondove koji prate širok spektar dionica i obveznica. Tipičan savjet je da udio obveznica u portfelju treba odgovarati broju godina investitora, pa će tako 30-godišnjak imati 30 posto obveznica i 70 posto dionica.
S druge strane, imućne obitelji najveći dio imovine osim u gotovini i nekretninama drže u vlastitom privatnom biznisu. Iako privatni biznis može imati veći povrat od međunarodnih financijskih tržišta, treba imati na umu da je to također stavka s najmanjom likvidnošću i najvećim rizikom u cijelom portfelju.
Što je pasivno investiranje
Pasivno investiranje je dugoročna strategija u kojoj investitori kupuju i drže diverzificirani miks imovine s ciljem da prate tržište, a ne da ga pobijede. Najčešći pristup pasivnog investiranja je kupnja indeksnog fonda (ETF-a) s niskim troškovima čiji udjeli odražavaju određeni segment financijskog tržišta (npr. S&P 500 – indeks dionica 500 najvećih američkih tvrtki).
Suprotan pristup je aktivno investiranje, strategija koja nudi veće kratkoročne dobitke, ali i veći rizik i nestabilnost. U takvom pristupu investitori smatraju da imaju informacije koje nisu dostupne ostatku tržišta i investiraju u pojedinačne dionice za koje vjeruju da će imati veći prinos od burzovnog indeksa. Warren Buffet je veliki zagovornik pasivnog investiranja. U njegovoj oporuci piše da nasljednici moraju uložiti 90 posto imovine u pasivne indeksne fondove.