Iako je do sada relativno uspješno izbjegavao uobičajenu mantru hrvatske države prema kojoj valja isisati i zadnju lipu iz svakog džepa, ministar financija Zdravko Marić u posljednjim metrima prošle godine posrnuo je. Iz ne sasvim jasnih razloga, njegovo ministarstvo odlučilo se pohvalnom efikasnošću pozabaviti paušalnim obrtnicima, odnosno dijelom paušalnih obrtnika koje smatra prikrivenim radnicima, premda tako zasigurno neće spasiti proračun niti donijeti posebnu korist ekonomiji u cjelini. Time je, nažalost, samo još jednom potvrdio jedinu stvarnu konstantu ekonomske politike u ovoj državi, da je Hrvatskoj interes ostaviti što manje novca u džepovima svojih građana.
Prijašnji koncept paušalnog obrta bio je šire postavljen i omogućio većem broju profesionalaca ne samo porezne pogodnosti i veću mobilnost na tržištu rada, nego i daleko jednostavnije računovodstvo, no država se u međuvremenu predomislila i shvatila da ipak ne može nikako prežaliti tih nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su iskoristili pružene pogodnosti.
U velikoj mjeri na nagovor dijela domaće IT industrije, Ministarstvo financija brzinski je napravilo zakonske izmjene i izradilo pravilnik o njihovoj primjeni kako bi jasnije utvrdilo koji paušalni obrtnici zapravo prikrivaju nesamostalni rad, odnosno radni odnos s jednim poslodavcem. Najveći problem je, naravno, što zakon i pravilnik, na snazi s prvim danom ove godine, uopće ne preciziraju kriterije utvrđivanja nesamostalnog rada i zapravo služe kao smokvin list za klasični hrvatski pristup – slobodno sudačko uvjerenje. To praktički i piše u samom Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak (već sam kafkijanski naziv dokumenta ispunjava puzajućom jezom).
Nakon što u Članku 32.d iznese nekoliko načelnih činjenica 'bitnih za oporezivanje poreznog obveznika posloprimca', Pravilnik na kraju tog nabrajanja ustvrđuje kako se važnim činjenicama smatraju ostale činjenice bitne za oporezivanje ovisno o pojedinom slučaju. Drugim riječima, poreznik može relevantnim smatrati što god želi. Jednako tako, na kraju navođenja kriterija koji to nisu (tri načelna i 18 dodatnih elemenata), Članak 32.i radi istu stvar lakonski poručujući da je 'ovisno o posebnostima pojedinog posla dozvoljeno dokazivati obilježja nesamostalnog rada i prema kriterijima koji nisu navedeni, a koji u konkretnom odnosu mogu predstavljati tipično obilježje nesamostalnog rada'. Opet, zaboravite sve što je napisano ranije, poreznik može što želi.
Ne čudi stoga da jedan od glasnijih pobornika ove intervencije Ministarstva Alan Sumina nije zadovoljan Pravilnikom. Suvlasnik Nanobita tražio je od države preciznije definiranje situacija u kojima se može angažirati paušalne obrtnike jer je smatrao prijašnju situaciju narušavanjem tržišne ravnoteže, barem iz perspektive IT industrije u kojoj je velik broj zaposlenika samo zamijenio radni odnos paušalnim obrtom.
- Ne vidim kako poduzetnici čitajući navedeni pravilnik mogu biti sigurni rade li u skladu sa zakonom, s obzirom da kriteriji nisu rangirani te nije jasno koji kriteriji su nužni, a koji su opcionalni. Neke države, poput Ujedinjenog Kraljevstva, imaju online alat za unos obilježja rada koji onda temeljem popunjenog upitnika ispisuje rezultat – radi li se o radu koji zahtjeva radni odnos ili ne. Gledajući iz te perspektive, te s obzirom da imamo tvrtku u Ujedinjenom Kraljevstvu, dojma sam da je Ministarstvo barem moglo dati konkretne primjere iz praksi. Ovako kako je sada napisan pravilnik, on nije ništa drugo nego proširen članak 12. Općeg poreznog zakona koji glasi: 'Ako se prividnim pravnim poslom prikriva neki drugi pravni posao, tada je osnova za utvrđivanje porezne obveze prikriveni pravni posao'. Kada su zakoni tako općenito napisani daje se velika mogućnost slobodne interpretacije poreznim tijelima, što u konačnici povećava pravnu nesigurnost - poručuje Sumina.
Ugledni računovodstveni stručnjaci koje smo kontaktirali, slažu se da izmjene Općeg poreznog zakona i novi pravilnik ne rješavaju ništa, nego samo stvaraju dodatnu nesigurnost.
- Po mom mišljenju, novi propisi će izazvati brojne probleme, različita postupanja u praksi i povećati nesigurnost poreznih obveznika. Prvo, prosudba o tome je li neki odnos prikriveni radni odnos, ipak ovisi o diskrecionoj procjeni poreznog inspektora i to nije dobro. To će dovesti do različitog tretmana za istu situaciju. Drugo, fiskalne sankcije su propisane samo za posloprimca (paušalnog obrtnika), a samo ako se porezno tijelo ne može od njega naplatiti, poslodavac kao naručitelj posla je jamac platac i porezno tijelo se naplaćuje od njega. To je suprotno temeljnim pravilima tržišta rada prema kojima zakonodavstvo uvijek štiti radnika kao slabiju stranu na tržištu rad. I treće, od posloprimca se prisilno naplaćuju i javna davanja koja su važećim zakonima propisana kao obveza poslodavca (doprinos na plaću) i javna davanja koja su propisana kao obveza radnika (doprinosi iz plaće i porez na dohodak) - pojašnjava nam jedan sugovornik i pita se što je s onima koji rade na ugovor o djelu poslove za koje se treba zasnovati radni odnos (njih je najviše u državnim tijelima i javnim ustanovama) i sa studentskim radom koji je zbog fiskalne privlačnosti studentsku populaciju doveo u situaciju namjernog odgađanja završetka studiranja kako bi se zadržao studentski status (neka velika trgovačka društva svoju profitabilnost temelje na studentskom radu koji je fiskalno jeftiniji od radnog odnosa).
Ovaj pravilnik samo će stvoriti dodatan posao za poreznu vlast, ali i odvjetnike i sudove, što zasigurno neće pridonijeti kvaliteti sustava. Umjesto toga, sugovornik predlaže približavanje i izjednačavanje fiskalnog tereta svih osoba koje sudjeluju na tržištu rada, neovisno o pravnoj formi kojom su uređeni odnosi između naručitelja i izvršitelja posla.
- Različite pravne forme ne bi smjele imati tako drastično različite svote fiskalnih davanja. Sve dok je radni odnos višestruko skuplji od drugih pravnih oblika angažiranja i korištenja rada, problemi će se zaoštravati - zaključuje.
Drugi stručnjak savjetuje 'paušalcima' oblikovanje ugovora s klijentima tako da nema obilježja radnog odnosa pri čemu ističe neke ključne elemente poput obveze dolaska na posao kod klijenta, definiranja radnog vremena (i bilježenje prisutnosti), definiranja godišnjih odmora, rada na opremi klijenta i definiranja poslova kao posljedice naloga klijenta, a ne kao pružanje usluga. I ovaj stručnjak smatra kako pravilnik nije odredio kriterije, ali i kako to nije bio niti smisao.
- Njegov smisao je da se utvrde kriteriji tko i na koji način može otvoriti paušalni obrt, koji su kriteriji za plaćanje poreznih obveza te koje evidencije trebaju voditi paušalisti. Porezna uprava će utvrđivati korištenje poreznih pogodnosti suprotno zakonu isključivo temeljem članka 12.a Općeg poreznog zakona.
Što se kazni tiče, najodgovorniji je 'paušalist' koji u slučaju utvrđivanja nesamostalnog rada mora platiti poreze i eventualno pripadajuće doprinose kao da korištenja poreznih pogodnosti vezanog za status paušalnog obrtnika nije bilo. Drugim riječima, 'paušalisti' za koje poreznik utvrdi prekršaj morat će platiti razliku između onoga što su uplaćivali i onoga što su trebali uplatiti, pri čemu će klijent biti jamac (ako se razlika ne može naplatiti od 'paušalista', naplatit će se od klijenta). Nejasno je pritom može li Porezna uprava retroaktivno naplatiti tu razliku za razdoblje prije 1. siječnja 2020., s obzirom na to da sama promjena zakona i pravilnika sugerira zakonitost dosadašnjeg ponašanja (čemu inače promjena). Ipak, naš sugovornik ističe kako je Porezna uprava i prije mogla temeljem Članka 12. Općeg poreznog zakona pojedine ugovore okarakterizirati kao prividan pravni posao, no da sada Članak 12.a uvodi kriterije kao što su karakter ugovora (ima li elemente ugovora o nesamostalnom radu), stalno mijenjanje organizacijskog oblika u svrhu zadržavanja ili ostvarivanja povoljnijeg poreznog statusa te korištenje povezanih društava radi primjene manjih poreznih stopa.
Dojam je kako su izmjene zakona i pravilnik namjerno ostavili vrlo širok prostor za tumačenje Poreznoj upravi koja će očito odluku o eventualnoj zloporabi poreznih pogodnosti donositi prema vlastitom uvjerenju od slučaja do slučaja. Načelno gledano, oni koji pružaju usluge većem broju klijenata, posebice ako se radi o neredovitim uslugama ili jasno vremenski definiranim projektima, ne bi trebali strahovati (recimo, obrt za usluge masiranja ili IT stručnjak koji odrađuje različite projekte za različite poslodavce itd.). S druge strane, tko god se kroz duže vrijeme oslanja na jednog klijenta i s njim ima vrlo blizak, precizno definiran poslovni odnos, vjerojatno treba razmisliti o drugačijem obliku organiziranja rada, odnosno o prelasku u neki drugi status ako je moguće jer je rizik od kazne u ovom kontekstu visok.