Nakon nedavno objavljenih mjera za spas gospodarstva pogođenog koronavirusom, vidljivo je da Vlada u ovom trenutku nije zabrinuta zbog eventualne nestašice ključnih proizvoda u izvanrednim situacijama – hrane, lijekova i energenata.
Prema informacijama Ministarstva gospodarstva, u ovom trenutku ukupna vrijednost strateških robnih zaliha u Hrvatskoj iznosi oko 537 milijuna kuna i dostatna je za opskrbu cjelokupnog stanovništva za 30 dana. Ako bi se u Hrvatskoj dogodio slučaj proglašenja karantene, aktivirao bi se sav potreban asortiman robnih zaliha.
S obzirom na to da nitko ne zna koliko će 'korona-kriza' potrajati, stručnjaci u poljoprivredi upozoravaju da bi bilo pametno krenuti čim prije u interventnu proizvodnju onih kategorija proizvoda koji se mogu brzo proizvesti. Vlastitom proizvodnjom pokrivamo prosječno oko 50 posto potreba stanovništva za hranom, kako u kojim kategorijama. Zamolili smo stručnjake iz konzultantske tvrtke Smarter da naprave analizu proizvodnih resursa u Hrvatskoj da vidimo konkretno kako stojimo u kojoj kategoriji proizvoda. Samodostatni smo jedino u svim ratarskim kulturama.
- Što se tiče žitarica, prosječna samodostatnost je oko 120 posto. Kod pšenice se kreće od 120 do 170 posto, kod kukuruza od 103 do 136 posto, ječam od 90 do 120 posto, ovisno o klimatskim prilikama. Kod uljarica je situacija znatno bolja pa je samodostatnost u soji narasla zadnjih godina do preko 500 posto, a kod uljane repice i suncokreta samodostatnost je također preko visokih 200 posto. Nažalost, uz takve uvjete u ratarstvu mi uvozimo stočnu hranu, ali i proizvode na bazi brašna te pekarske proizvode, a u tom nam se djelu samodostatnost kreće između 50 i 60 posto, ovisno kako koje godine. Lani je uvoz proizvoda mlinske i pekarske industrije narastao je na gotovo 200 milijuna eura – ističe Zvjezdana Blažić, konzultantica Smartera.
Kod povrća nam je prosječna samodostatnost zadnjih deset godina 63 posto. Približavamo se samodostatnosti kod kupusa, kod krumpira i rajčica s oko 80 posto, dok je kod svog ostalog povrća prisutan izuzetno veliki uvoz.
Kod voća samodostatnost jako oscilira i ovisi o godinama i klimatskim uvjetima te joj je prosječna razina u zadnjim godinama oko 55 posto. Samodostatni smo u proizvodnji mandarina i višanja, a u pojedinim godinama i u proizvodnji jabuka.
- Kod proizvoda stočarstva najgora je situacija kod mlijeka gdje nam samodostatnost pada svake godine do sada i proizvodimo manje od 50 posto vlastitih potreba. Kod mesa je samodostatnost prosječno 70 posto, od toga junetina 73 posto, svinjetina 60 posto, piletina 90 posto. Kod jaja je samodostatnost dosta blizu vlastitih potreba, osim u pikovima potrošnje za Uskrs i blagdane – objašnjava Blažić.
Dodaje da je u ovakvim situacijama važno ponovo sagledati status državnih robnih zaliha, kako bi se i u tom segmentu stvari posložile drugačije nego je to u vrijeme kada nema kriznih situacija.
- Uvjereni smo da je ovo prilika da se sagledaju stvari te da se uz državne mjere organiziraju tvrtke i nositelji organizacije proizvodnje, koji u kratkom vremenu za pojedine proizvodnje mogu pokrenuti novi ciklus proizvodnje te podići razinu samodostatnosti i opskrbe stanovništva. Smatramo da bi, putem Ministarstva poljoprivrede, HGK, HPK i HUP-a, bilo moguće organizirati poljoprivredne proizvođače, prehrambenu industriju i otkupljivače te napraviti brzi akcijski plan proizvodnje prvenstveno za one sektore gdje je moguće osigurati interventnu proizvodnju kao što je proizvodnja jaja, pilećeg mesa i proizvodnja povrća, kod kojih možemo brzo postići proizvodne rezultate. Rezultate je moguće osigurati i u proizvodnji svinjskog mesa, ali je za to potrebno ipak više vremena i značajnija sredstva. Kod proizvodnje junećeg mesa sada bi trebale reagirati robne rezerve i povući količine iz domaćih izvora koje sada ne mogu ići u izvoz u Italiju ili na druga tržišta, što bi bilo korisno i iza domaću proizvodnju i za domaću potrošnju – zaključuje Blažić.
Hrvatska ima nekoliko vrlo značajnih i snažnih poljoprivrednih tvrtki i tvrtki iz prehrambene industrije koje mogu biti noseća karika u lancu i u kratkom roku bi mogle organizirati male proizvođače da se udruže.
Jedan od najtraženijih proizvoda u ovo vrijeme je tjestenina. Zoran Šimunić, vlasnik proizvodne tvrtke Aurelia tjestenine i predsjednik Grupacije proizvođača tjestenine pri HGK, nije baš siguran da su domaći proizvođači suhe tjestenine dostatni za pokrivanje potreba stanovništva.
- Prije 20 godina Hrvatska je uvozila 95 posto svojih potreba za tjesteninom, dok je danas taj postotak ipak manji, na nekih 50 posto, uz rast potrošnje tjestenine za 70 posto u posljednjih 10 godina. Stabilizirali smo se na nekih pola uvoza pola proizvodnje, međutim nemamo niti jednog proizvođača sa značajnijom investicijom u ozbiljan industrijski kapacitet za proizvodnju sušene tjestenine, kakvim, ako na stranu stavimo Italiju, raspolažu Mađarska ili Češka. Od ukupno 20-tak proizvođača sušene tjestenine u Hrvatskoj, maksimalno ih je deset ozbiljnijih – kaže Šimunić.
Uz to, kvalitetna tjestenina radi se od durum krupice koju kao sirovinu u Hrvatskoj nemamo, uvozimo ju iz Italije, Austrije i Mađarske. Ako dođe do ozbiljne karantene i zatvaranja granica, domaći proizvođači bi bolje koristili vlastite kapacitete, ali bi tjesteninu proizvodili od druge sirovine, primjerice krušnog brašna, što daje lošiji rezultat.
Šimunić kaže i da u posljednje vrijeme osjeća veću potražnju i u svojoj kompaniji, da prima upite od tvrtki koje bi partnere iz uvoza radije mijenjali za domaće proizvođače zbog neizvjesnosti hoće li hrvatski potrošači biti skeptični prema proizvodima iz Italije. - Svjedočimo velikom psihološkom pritisku koji raste brzinom većom od realnog problema i broja zaraženih. A psihologija i emocije su ekonomski faktori. Ova situacija pokazat će što u proizvodnji hrane znači biti ovisan o drugima. Neovisno o virusu, ovo je jako dobar pokazatelj toga koliko je loše uništiti vlastitu primarnu proizvodnju – zaključuje Šimunić.
Ništa bolje ne stojimo ni u kategoriji lijekova. U zalihama bismo, prema dosadašnjim izjavama veledrogerija trebali neko vrijeme biti pokriveni no puno bi bolje bilo da se možemo osloniti na vlastite proizvođače. Iz Plive nismo dobili odgovor kakva im je trenutno struktura proizvodnje i s kojim količinama bi u kojim kategorijama mogli pokriti potrebe stanovništva. U Belupu su nam odgovorili da iz ukupno 173 aktivne supstance, proizvode 1856 proizvoda, pakiranih u 365 doza i 672 veličine pakiranja. Lijekove iz svog portfelja distribuiraju na 18 europskih tržišta.
- Budući da proizvodnju planiramo godinu dana unaprijed, sve su djelatne tvari, od svih dobavljača, nabavljene u drugoj polovici prošle godine. Proizvodnja se odvija planiranom dinamikom, izuzev pojačane proizvodnje proizvoda iz brendova Lupocet i Neofen, zbog većih potreba tržišta. Trenutne zalihe gotovih proizvoda i sirovina su dovoljne za redovitu opskrbu tržišta, a naši su proizvodni kapaciteti usmjereni ka redovitoj opskrbi. U slučaju interventne proizvodnje Belupo će učiniti sve u skladu sa svojim mogućnostima da tržište opskrbi svim potrebnim proizvodima iz svog portfelja – kažu u Belupu.
I u zadnjoj 'izvanrednoj' kategoriji, energetici, trebalo bi sve biti u redu. U HEP-u kažu da je električna energija takva vrst proizvoda, na čiji uvoz, odnosno prijenos i razmjenu između elektroenergetskih sustava, ne mogu utjecati moguće pojačane mjere kontrole granica Hrvatske sa susjednim državama.
- Opskrba svih HEP-ovih kupaca električne energije, toplinske energije i plina je redovita i sigurna. Za iduće razdoblje osigurana je dovoljna količina potrebnih energenata. Osigurano je funkcioniranje kritične nacionalne infrastrukture u djelatnostima proizvodnje i distribucije električne energije na području čitave Hrvatske – kažu u HEP-u.
Na globalnom nivou još niti jedna zemlja, barem u EU, nije zatvorila granice za protok roba, to je valjda zadnja mjera za kojom će se globalno posezati. U kombinaciji kakve-takve proizvodnje, zaliha i protoka robe (makar sa zakašnjenjem) nećemo ostati gladni, bez lijekova i struje. Međutim, i nakon što ova kriza prođe, proizvodnja će ostati pitanje nacionalne sigurnosti i strateške politike budućnosti.