Direktor i partner u tvrtki Horwath HTL Hrvatska Siniša Topalović na marginama konferencije Best Stay koja se održavala od 13. do 15. studenog u opatijskom Amadria Parku analizirao je investicijske zavrzlame koje onemogućuju veći priljev stranog kapitala, ali i faktore koji priječe bujniji razvoj kontintentalnog turizma u Hrvatskoj.
- U Hrvatskoj nema greenfield investicija jer nemamo poticajnu investicijsku klimu što otežava realizaciju bilo kakve investicije. Također, imamo i proizvod koji se još uvijek oslanja na sunce i more. Samim time turizam nam je još uvijek visoko sezonalno orijentiran. Hrvatska mora izaći iz tog kruga sezonalnosti i ući snažno u nove proizvode koji će omogućiti da razvijamo pred- i postsezonu. Naravno, za investicije na kontinentu trebaju se stvoriti uvjeti turističke infrastrukture - započinje razgovor Topalović iza kojeg je više od 90 uspješno realiziranih projekata za klijente privatnog i javnog sektora.
Taj mladi, ali itekako upućen savjetnik kojemu je turizam u malom prstu, objašnjava kako Hrvatska posljednjih 25 godina nije razvijala turističku infrastrukturu koja bi bila podrška deverzifikaciji turističkih proizvoda. Kao primjer navodi kongresni turizam.
Kako razvijati kongresni turizam bez kongresnog centra
- Hrvatska nema nijedan ozbiljan kongresni centar i nije na mapi velikih kongresnih destinacija u Europi. Naš glavni grad nema profesionalni kongresni centar koji može primiti dvije-tri tisuće ljudi, a nemaju ga ni Dubrovnik ni Split. Imamo destinacije koje se bave kongresnim turizmom, ali na način da se oslanjaju na manje kapacitete unutar hotela. Međutim, destinacije nisu investirale u potporu razvoja proizvoda. Kongresni centri su pandan dječjim vrtićima ili školama. Oni ne vraćaju investiciju, ali bez njih nema ozbiljnog razvoja. Ne možemo razvijati kongresni turizam ako destinacija nema profesionalni kongresni centar - posve logično zaključuje Topalović dodajući kako je upravo to pull faktor oko kojeg se skupljaju hotelijeri, ugostitelji i oko njega grade svoje biznise.
Neprofitabilnost investicije jedan je od glavnih razloga zašto u takav projekt ne ulaze privatni ulagači. Povrat na investiciju je od 50 do 70 godina. Stoga se takav pothvat očekuje od destinacija, ali nije baš da se otimaju za taj zadatak jer u pitanju su ozbiljni novci, a tu je i održavanje. U sličnoj smo pat situaciji i što se tiče zdravstvenog turizma. Unatoč snažnoj ekspanziji privatne ponude kroz privatne poliklinike, lječilišta, specijalizirane bolnice, kapitalna ulaganja izostaju, a s njime i mogućnost većeg iskoraka u tom segmentu kontinentalnog turizma.
- Sve što je od zdravstva u javnom sektoru, a što ima potencijal u zdravstvenom turizmu je neiskorišteno - konstatira naš sugovornik.
Slovenija je povukla gotovo stotinu milijuna eura za revitalizaciju termalnog biznisa i to još 2008. godine. Oni su nepovratno kroz zajam Europske unije ulili u taj sektor 80 milijuna eura čime su se osuvremenile terme i hoteli unutar termalnih destinacija. Hrvatska takav impuls nije osigurala, uspoređuje Topalović.
- Naš kontinentalni turizam bez kapitalnih investicija nema šanse. Organski se ništa neće dogoditi. Organski model imamo na kontinentu zadnjih 30-ak godina i on nije rezultirao značajnom turistifikacijom kontinenta. Treba li nam još novih 30 godina da shvatimo da kontinentalni turizam može zaživjeti jedino razvojem ponude - pita se.
Odgovornost je tu na državi i europskim razvojnim fondovima. Bez odgađanja treba izlobirati sredstva za kapitalne projekte turističkih infrastruktura, smatra Topalović.
Investicijski kolaps
Pomaci u osnaživanju investicijske klime postoje, bilo bi tragično da ih nema, ali... Cijeli birokratski sustav ne ide na ruku investicijama u Hrvatskoj, imamo duge i skupe procese na koje se nasukaju svi strani ulagači. Topalović podsjeća na katastrofalne rezultate u segmentu konkurentnosti na Doing business ljestvici. Podsjetimo, Hrvatska je u osnivanju poduzeća na 114. mjestu, u regiji je jedino lošija BIH koja je na 180. mjestu. Grčka je po tom kriteriju na 11., Slovenija na 41., Albanija na 53., Srbija na 73., a Crna Gora na 101. mjestu.
Što se tiče dobivanja građevinske dozvole, situacija je još grozomornija. Hrvatska je na 150. mjestu. Od nas je u regiji jedino gore pozicionirana Bosna i Hercegovina koja je na 173. mjestu. Usporedbe radi, Srbi su na 9. mjestu. Znači može se!
- Dakle, pitanje je želimo li mi investitore i što radimo da ih dobijemo. Možemo pričati da nam trebaju i da ih želimo, ali pitanje je što u realnosti radimo da ih privučemo. Pogledaju li oni bilo koji segment kako Hrvatska tu stoji u odnosu na konkurente, vidjet će da zapravo Hrvatska realno nema pomaka i nema uvjeta koji bi investicije podržali - realan je direktor Horwath HTL-a.
No, ne treba očajavati. To je samo otegotni faktor koji priječi strane investicije. Međutim, treba pogledati što se sada događa u industriji. Neke domaće kompanije ušle su u ozbiljne investicijske cikluse.- Uvijek je lakše nekome tko je 20 godina na tržištu ući u novi ciklus, nego nekome tko prvi put ulazi na tržište pa ima cijeli niz ulaznih barijera. Postojeće hotelske kompanije posljednjih godina ušle su u nove investicijske cikluse, značajno podižu kvalitetu smještaja. To je vidljivo na velikom broju destinacija, osobito istarskih, gdje se odvila i značajna promjena strukture gostiju i njihovih interesa, potrošnje - navodi naš stručnjak za turizam.
Ističe da je naročito velik iskorak nastao u Rovinju, Puli i Poreču. Dubrovnik je također u neprekidnim renovacijama i ulaganjima u podizanje standarda usluga. Međutim, kad pogledamo cijelu perspektivu hrvatskih investicija, 99 posto su brownfield investicije.
- Greenfield investicija gotovo da i nema. Jako je teško i skupo ući u greenfield investiciju. Posebice kad u obzir uzmete da je to formalno teško zbog svega što birokratsko-administrativni aparat traži. Vlasnici zemlje imaju vrlo visoka očekivanja što se tiče otkupne cijene kvadrata. Time opterećuju investiciju i utječu na povrat investicije. Tu je i treća dimenzija problema, a to je proizvod hrvatskog turizma koji se još uvijek oslanja na sunce i more. Kad se to zbroji, jasno je da je realizacija greenfield investicije jako rizičan i zahtjevan proces - zaključuje Topalović.