Moguće je odrediti neke temeljne gospodarske sektore, krucijalne za funkcioniranje društva, i pokušati ih maksimalno osamostaliti, ali povijest je pokazala da se samodostatnost nikomu na kraju nije pretjerano isplatila. Realnija je varijanta poremećaje u trgovinskim tokovima prebroditi pojednostavnjivanjem dobavnih lanaca
Iako je i prije koronavirusa globalizacija izgubila dobar dio nekadašnjeg šarma, posebice u SAD-u i Europi, u čijem interesu već neko vrijeme ne radi, s izbijanjem pandemije postala je za mnoge praktički prosta riječ. Simetrično zatvaranje gotovo cijele globalne ekonomije razotkrilo je krhkost dobavnih lanaca, ali i neka vrlo opipljiva ograničenja (pre)povezanog svijeta.
Lekcija, doduše, nije uopće nova jer svijet još od kraja 19. i početka 20. stoljeća funkcionira 'globalizirano' u modernom smislu i uslijed svake katastrofe, kao što su svjetski ratovi ili gospodarske krize, nauči da je sustav zapravo izrazito krhak i ovisan o povoljnoj općoj prognozi. Ono što je na dobar dan relativno glatko i efikasno funkcioniranje globalnih ekonomskih tokova, na loš je negativni domino-efekt iz noćne more. Tako jedna tvornica u Njemačkoj može imati pet različitih dobavljača raštrkanih po cijelom svijetu za svaku komponentu danas, da bi već sutra ostala bez ijednog.
Teško izvediva ideja
Deglobalizacija stoga je postala jedna od spominjanijih riječi u posljednjih nekoliko mjeseci, a u svojoj radikalnijoj varijanti podrazumijeva oživljavanje staroga koncepta poznatijeg pod nazivom samodostatnost. Ideja je koliko jednostavna, toliko teško izvediva jer malo koja zemlja na svijetu, velika ili mala, ima adekvatne resurse, znanje i kapital pokriti sve svoje osnovne ekonomske potrebe sama. Tu su i problemi konkurentnosti, ali i kompleksnoga globalnog sustava trgovinskih ugovora i dogovora koji otežavaju ili onemogućuju otvoreno forsiranje vlastitih proizvoda i usluga u odnosu na uvozne. S tim rečenim, moguće je odrediti neke temeljne gospodarske sektore od krucijalne važnosti za funkcioniranje društva i pokušati ih maksimalno osamostaliti, ali to nije tako jednostavno kao što zvuči. Možda nemate adekvatno znanje ili tehnologiju, možda nemate potrebnu radnu snagu, možda vam nedostaju ključni resursi, sirovine ili komponente, a možda jednostavno proizvod na kraju nije dovoljno isplativ kada se usporedi s uvoznim supstitutima. Mnogi su, naime, iskušali samodostatnost u nekom obliku tijekom povijesti i nikome se ne kraju nije pretjerano isplatila.
Iznimka potvrdila pravilo
Nešto realnija varijanta o kojoj najviše nakon iskustva s pandemijom razmišlja privatni sektor jest takozvano skraćivanje i pojednostavnjivanje dobavnih lanaca, što bi omogućilo proizvodnom sektoru da lakše prebrodi ovakve poremećaje u trgovinskim tokovima. Ako su dobavljači bliže ili je lanac vrijednosti jednostavniji, ide logika, onda proizvodnja ne mora nužno trpjeti zato što netko šmrca u Kini ili Brazilu. Koliko je to izvedivo, naravno, ovisi od slučaja do slučaja, neki proizvođači imaju prostora za restrukturiranje dobavnog lanca, a neki baš i ne zato što je proizvod prekompleksan ili zato što zahtijeva neki input do kojeg nije lako doći drugdje ili ga replicirati kod kuće. Istini za volju, nužda je pokazala da se i neke naoko teške probleme može riješiti, primjerice u slučaju Huaweija, koji je zbog američkih sankcija morao brzo prilagoditi dio dobavnog lanca, ali to je više u domeni iznimki nego pravila.
Drugi smjerovi
A ako ste ponosni izvoznik, proteklih nekoliko mjeseci bilo je posebno poučno. Osim što su mnogi morali zaustaviti proizvodnju, ostali su bez dobavljača i zaliha, a onda i bez klijenata, ne samo zato što su simultano sve ekonomije odjednom prestale funkcionirati, nego i zato što je prekinut promet između država. Koliko je poželjno biti izvoznik i tretirati cijeli svijet kao svoje igralište, toliko je izrazito nezahvalno u ovakvim situacijama takozvanoga dvostrukog udara, kada simultano presuše i proizvodnja i potražnja, pogotovo ako je problem globalnoga karaktera, pa se i brzo nalaženje drugog tržišta čini neizvedivim. U takvim uvjetima izvoznici i nemaju previše alata na raspolaganju. Protiv zaustavljanja proizvodnje po nalogu države ne mogu ništa, osim možda lobirati za što brže ukidanje zabrane, a protiv zatvorenih granica mogu se boriti preusmjeravanjem na domaće tržište u opsegu u kojem je to moguće. Jednako tako mogu, ako je to izvedivo, preorijentirati svoju proizvodnju na one proizvode za kojima u tom trenutku vlada velika potražnja kako bi pokušali kompenzirati gubitak na svojoj standardnoj ponudi.
Zemljopisno što bliže
Što se komplikacija u dobavnim lancima tiče, rješenja su jednako očita i mnogi će nakon pandemije razmotriti mogućnost njihova fizičkog skraćivanja (geografski što bliže, idealno kod kuće ili u neposrednom susjedstvu), pokušati razviti vlastite sposobnosti u nekim segmentima proizvodnje i maksimalno diverzificirati raspon dobavljača onih inputa koje se jednostavno mora uvoziti (opet, geografski, ali u ovom slučaju što više raširiti). Možda i najveća promjena mogla bi se osjetiti u pristupu upravljanju zalihama, što je lekcija koju su tvrtke u ovoj krizi naučile jednako kao i cijele države. Umjesto dugo raširenoga koncepta održavanja minimalnih zaliha, što je posebno došlo do izražaja nakon prošle krize kada je ishlapila potražnja, a proizvođači zaglavili sa zatrpanim skladištima, koronavirus bi mogao imati suprotan efekt, odnosno proizvođači će vjerojatno održavati veće količine ključnih materijala i komponenti na zalihi nego dosad.
Drugi val, ako se uopće može govoriti o kraju prvog, čini se sve izvjesnijim, pa time i potreba pripreme za nove probleme u globalnim trgovinskim tokovima, premda je golema cijena prvog vala znatno utjecala na promjenu razmišljanja o načinima borbe protiv koronavirusa. Opće karantene za većinu država više nisu opcija, stoga se može pretpostaviti i da poremećaji globalnoga gospodarstva neće biti toliko izraženi kao u prvoj polovici godine. Ipak, godina je dosad pokazala da nema jamstava, pogotovo za izvoznička poduzeća koja izrazito ovise o protočnosti granica, kako u pogledu potrebnih inputa, tako i prodaje konačnog proizvoda, pa će oni koji mogu intervenirati u svoj dobavni lanac razmišljati o proizvodnim linijama s kojima mogu upotpuniti svoju ponudu i ojačati plasman na domaća tržišta. Onda opet, ako se ljude zaključa u kuće, i domaće tržište više ne figurira kao opcija.
Korjenita promjena
Bilo bi naivno vjerovati da će se s eventualnim prolaskom opasnosti od koronavirusa globalizacijski procesi nastaviti punom parom. Nepovjerenje među državama i protekcionističke tendencije postoje već neko vrijeme i pandemija će ih samo ubrzati i ojačati, što će od izvoznika zahtijevati posebnu prilagodbu upravo zato što ovise o neometanom i kontinuiranom protoku robe i usluga. Osim što će morati provesti zahvate u dobavnom lancu, mnogi će biti prisiljeni revidirati svoju klijentelu i prisutnost na nekim tržištima (zato što podjele imaju sve više blokovski karakter), ali i svoje razmišljanje o domaćoj potražnji, koja je u proteklih nekoliko mjeseci dobila na važnosti.
Pitanje je i kako će se države ponašati jer primjeri Europe i SAD-a sugeriraju korjenitu promjenu razmišljanja prema oslanjanju na vlastite resurse i osiguravanja strateški važnih proizvoda i usluga na svom teritoriju ili barem u okviru šireg bloka (recimo, Europska unija). To će se, sve je izglednije, pretočiti u dodatne pritiske na neke kompanije da proizvodnju drže kod kuće ili da daju prednost domaćem tržištu u određenim situacijama. Svijet se definitivno giba, ali je teško procijeniti na koju će se stranu prevaliti. Koliko ima pobornika deglobalizacije, toliko ima onih koji upozoravaju na njezinu neodrživost i nužnost integriranoga svjetskoga gospodarskog sustava jer se samo tako postiže stvarna efikasnost tržišta. Koja varijanta više odgovara izvoznicima, sasvim je jasno.