Treba li država intervenirati u cijenu energenata?

Nakon što je Vlada donijela uredba kojom će na 30 dana ograničiti cijena motornog benzina na 11,10 kuna, a dizela na 11 kuna, iskoristivši mogućnost da na temelju Zakona o tržištu nafte i naftnih derivata stabilizira cijene na mjesec dana, reakcije su različite. Jedni smatraju da je to bio dobar potez vladajućih u uvjetima stalnog rasta cijena energenata dok drugi smatraju da ovaj način regulacije nije poželjan.

Vladinu odluku o zamrzavanju cijena goriva komentirao je vlasnik i član Uprave Adria Oila Željko Mandarić koji je rekao da će je ta tvrtka kao nacionalni distributer fosilnih goriva poštovati. Mandarić je pozdravio, kako je rekao, socijalnu osjetljivost Vlade i njezino opredjeljenje 'da radi u najboljoj namjeri svojih građana'.

- Smatramo da je ova situacija trenutačna te da će se cijene naftnih derivata na svjetskom tržištu stabilizirati. Isto tako dobro je da se razmišlja i o modelu varijabilnih trošarina. To bi bila prava poluga kojom bi država mogla promptno stabilizirati rast svih derivata, a naknadno ih i povećati na duži period kako bi uravnotežila svoje planirane prihode – kaže Mandarić.

Ističe da je nacionalnim distributerima teško jer još uvijek osjećaju posljedice covid krize, koja je uzrokovala smanjenje potrošnje koje se još nije u potpunosti vratila na razinu prije korona krize.

- Odluka je donesena pravovremeno i treba nastaviti tražiti daljnja rješenja kako bi situacija bila povoljna po proizvođače, nas distributere i sve potrošače. Vjerujemo da Vlada dijeli razmišljanja struke te se nadamo da će Uredba uskoro biti korigirana, odnosno dorađena – poručio je Mandarić.

Poslovni konzultant Željko Perić kaže da je, iako pretjerano uplitanje države u tržišne tokove u načelu nije poželjno, ova reakcija bila potrebna kako se strah od poskupljenja ne bi pretočio u abnormalo visoku kratkoročnu potražnju i tako utjecao na daljnji skok cijena.

– Ovo tumačim kao pametan Vladin potez kako bi tržište dobilo nešto vremena za stabilizaciju potražnje i dobavnih tokova, pa tako i za, barem djelomično, smanjenje toga dijela utjecaja na rast cijena – kaže Perić.

Inflacija je ekonomski problem broj jedan u Europi, stoga ne čudi ovaj potez Vlade čiji je cilj barem malo utjecati na stabilnost cijela, smatra ekonomski analitičar Petar Vušković.

– Zacementirati cijenu dizela i benzina na 11 kuna čini se kao dobar potez jer je trošak transporta komponenta cijene proizvoda i usluga.Tržište nekada ne može samostalno ispraviti svoja odstupanja, stoga državni intervencionizam u potpunosti opravdavam. Posljedica ovakve mjere Vlade može biti da svaki put kada cijena goriva ide visoko gore, pojedine interesne skupine mogu  raditi pritisak na Vladu. Treba istaknuti da je ovaj put intervencija opravdana zbog opće inflacije. U drugim uvjetima ovakva mjera se ne bi smjela koristiti jer takvo uplitanje nije tržišno opravdano. Ovakav mjera Vlade nije u europskim okvirima usamljena. Primjerice vlada Turske je umjetno stvorila male tržnice na kojima se prodaje voće i povrće ispod tržišne cijene i na takav način suzbijaju inflaciju – ističe Vušković.

S druge strane, financijski analitičar Andrej Grubišić smatra da država ne bi trebala administrativno ograničavati cijene proizvoda. Naime, ograničavanjem cijene odabranih proizvoda i usluga će se dogoditi nešto od sljedećih scenarija:

1. ako je tržišna cijena proizvoda 10 kuna, a država mu ograničini cijenu na 20 kuna, neće se dogoditi ništa loše za vlasnike kompanije koja prodaje proizvode, njenim kupcima tj. potrošačima, niti dobavljačima, međutim, šalje se signal da je država spremna arbitrarno regulirati cijene što će nekim dionicima biti znak da se mogu izboriti za poziciju na tržištu političkim intervencijama (crony kapitalizam),

2. ako je tržišna cijena 20 kuna, a država mu administrativno ograniči cijenu na 10 kuna, reperkusije bi mogle biti sljedeće:

• Proizvođači i trgovci će prestati opskrbljivati potrošače proizvodima jer to ne mogu raditi na vlastitu ekonomsku štetu (dakle, nestašica proizvoda šteti vlasnicima kompanije, njenim kupcima i dobavljačima)
• Potrošači koji bi proizvod bili spremni kupiti po cijeni od 20 kuna to više neće imati priliku jer neće biti proizvoda u tolikom volumenu koji su spremni kupiti (dakle, nanosi im se šteta iako su spremni platiti veću cijenu)
• Potrošači koji proizvod ne mogu platiti više od 10 kuna ga ionako neće moći kupiti, jer niti ga mogu platiti niti je proizvod dostupan (dakle, ograničavanje cijene za njih nije donijelo nikakvu korist)
• U ekstremnim uvjetima razviti će se crno tržište na kojem će se proizvod prodavati po tržišnoj cijeni (dakle, razvoj sive ekonomije) uz mogućnost da 'povlaštene' skupine budu privilegirane i na tom crnom tržištu.
• Ako potrošači nastave kupovati proizvod po cijeni od 10 kuna, cjelokupna razlika do tržišne cijene ide na štetu vlasnika kompanije i/ili njenih dobavljača (ovisno o pregovaračkoj snazi jedne i druge strane) što je direktno biranje pobjednika od strane država (crony kapitalizam), ali i to neće trajati unedogled jer će razina profitabilnosti i prinosa na investirani kapital padati i tjerati kompanije na smanjenje ili prestanak svojih aktivnosti (što će dovesti do smanjenja ili u ekstremnim slučajevima nestanka ponude, a to ide na štetu svih – potrošača, vlasnika kompanije, dobavljača i države)
• Mogu se pojaviti će se interesne skupine koje će temeljem ovog presedana tražiti administrativno ograničavanje cijene i drugih proizvoda (npr. stanova) sa svim mogućim reperkusijama koje su ranije navedene.

Grubišić stoga smatra da se ograničavanjem cijena proizvoda u najboljoj varijanti može postići efekt da nikome ne nastane šteta (scenarij 1), ali ne zato što je ograničavanje cijena proizvoda dobro, nego samo zato što je administrativno određena maksimalna cijena manja (ili bar jednaka) tržišnoj cijeni. Ako je obrnuto (administrativno određena maksimalna cijena proizvoda je niža od tržišne), nekima nastaje šteta, nekima je isto kao da je stvar prepuštena tržištu, ali najbitnije od svega – nikome (posebno na dulji rok) nije bolje.

– Najzdraviji način ponašanja države u je tzv. pozitivni intervencionizam u kojem država smanjuje svoj udjel u ukupnoj maloprodajnoj cijeni litre goriva kroz smanjenje trošarina i opće stope PDV-a. Prvo će imati direktan efekt na cijenu, a drugo kombinaciju direktnog i indirektnog (zbog stvaranja prostora za pojeftinjenje drugih proizvoda i/ili veće plaće potrošača zbog veće zarade kompanija u kojima rade) – ističe Grubišić.