Svako malo, obično kada negdje u ekonomiji zapne pa se pokaže da netko ostvaruje izrazito visoku dobit na nečemu, u javnom diskursu pojavi se termin 'ekstra profit', premda je rijetko jasno što se točno pod time podrazumijeva, odnosno koliko dobiti je previše dobiti i postoji li uopće u tržišnoj ekonomiji 'previše' dobiti. Naime, u idealnim uvjetima, tržište, točnije zakon ponude i potražnje, određuje koliko je dobiti na nekom proizvodu ili usluzi 'dovoljno'. Pojednostavljeno, potražnja će u nekom trenutku odrediti kolika profitna stopa je previsoka i prestati kupovati dotičnu uslugu ili proizvod jer će je smatrati preskupom u kontekstu aktualnih tržišnih uvjeta. No, teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo jer su distorzije tržišta uobičajena pojava i sporna previsoka dobit nerijetko proizlazi iz neke vrste monopolskog ponašanja, nelojalne konkurencije ili izvanrednih uvjeta (rat, pandemija, nestašice…).
Logično pitanje je stoga kako ga odrediti. U kom trenutku i po kojem kriteriju se neka dobit može smatrati previsokom? Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti potvrđuje postojanje koncepta, barem u teoriji. Prema njemu, znatno viša profitna stopa od profitne stope koju ostvaruju tvrtke u drugim industrijama s usporedivom razinom rizika ili profitna stopa tvrtke koja je bitno viša od njezine povijesne profitne stope može se smatrati ekstra profitom. 'Naravno, radi se profitnoj stopi znatno višoj od stope koja je neizbježan i neizostavan poticaj tvrtki ili poduzetniku da se i dalje bavi poslovanjem', objašnjava Kotarski, ali priznaje često subjektivnu prirodu pojma 'jer povećanje profitne stope u odnosu na profitnu stopu kompanije u prošlosti može biti posljedica tehnološke inovacije koja povećava ukupno ekonomsko blagostanje'.
Kako standardna definicija očito ne pomaže previše, Kotarski ističe problematičnu prirodu pojma upravo zato što konkretnog kriterija nema, barem ne u standardnim uvjetima poslovanja. 'U mirnodopskim uvjetima stvar je poprilično diskutabilna i nategnuta jer uvijek rasprava završava na arbitrarnosti kriterija i problemu ekonomskih poticaja. Ipak, u izvanrednim okolnostima poput rata, prirodnih katastrofa ili pandemija, stvar je puno čistija', tumači i nastavlja da su se u SAD-u tijekom povijesti privremeno uvodile porezne stope na ekstra profit u kontekstu ratne ekonomije (da bi se više oporezovalo kompanije koje su posebno profitirale od više sile i vladinih narudžbi). 'Na tom tragu, ekonomisti Gabriel Zuckman i Emmanuel Saez zagovaraju pojačano oporezivanje ekstra profita kompanija koje su u pandemijskim uvjetima posebno profitirale kako bi se platio dug vlada koje su intervenirale tijekom pandemije (npr. farmaceuti i tehnološke kompanije)', zaključuje Kotarski.
Slijedom toga, ekstra profit mogao bi se, recimo, definirati na vrlo pojednostavljen način kao razlika između prosječne dobiti ostvarene prije nastupanja izvanrednih okolnosti i dobiti tijekom izvanredne situacije. U tom smjeru bi se moglo kretati i spomenuto oporezivanje onih koji su ni krivi ni dužni sjajno poslovali zahvaljujući izbijanju pandemije (proizvođači testova na Covid, zaštitne opreme, cjepiva, tehnološke kompanije itd.). Ekstra profit, dakle, u najsvedenijoj definiciji može se opisati kao neuobičajeno visok profit koji neka kompanija ostvari, a ne bi ga ostvarila da se okolnosti nisu naglo promijenile ili da ne postoji devijacija tržišta koja joj to omogućuje (monopolska ili kartelska pozicija, primjerice). Ipak, ovaj vrlo popularni argument, koji obično ispliva u kriznim situacijama (što samo po sebi dosta govori o prirodi koncepta), u nedostatku jasno postavljenih kriterija često se svede na oko promatrača.