Institut za javne financije (IJF) objavio je u novom broju Odabranih prijevoda članak Mislava Brkića Troškovi i koristi zaduživanja države u stranoj valuti: je li ono izvor ranjivosti za članice EU-a izvan eurozone? Na istu temu Brkić je danas u organizaciji IJF-a održao virtualno predavanje.
Javne financije država članica EU-a koje nisu dio eurozone ne doimaju se snažno izloženima valutnom riziku. Čak ni države koje imaju visok udio duga u stranoj valuti u ukupnom javnom dugu, kao što su Bugarska i Hrvatska, ne bi trebale u bližoj budućnosti imati poteškoća s refinanciranjem javnog duga, s obzirom na njihova općenito dobra fiskalna i ukupna makroekonomska ostvarenja, kazao je Brkić.
Naglasio je kako je otpornost Hrvatske i Bugarske došla do izražaja nakon izbijanja pandemije virusa COVID-19 kada su obje države uspjele primjenjivati znatne fiskalne poticaje te istodobno očuvati stabilnost svojih valuta i javnih financija. Dugoročno gledano, međutim, obje imaju mnogo razloga za uvođenje eura.
Pored činjenice da se njihov javni dug sastoji većinom od obveza nominiranih u euru, ističu se i ustrajno visokim razinama kreditne i depozitne euroizacije, što je za njih dodatan izvor ranjivosti. Uvođenje eura omogućilo bi im manju izloženost rizicima i veću otpornosti na financijske krize.
„Ne iznenađuje stoga što su upravo Bugarska i Hrvatska prve među preostalim državama članicama EU-a izvan eurozone iskazale interes za ulazak u ERM II i uvođenje eura. Kod ostalih država članica, osim Rumunjske, neto ekonomska korist od uvođenja eura čini se manjom, što djelomično objašnjava zašto njihove nacionalne vlasti ne planiraju započeti postupak uvođenja eura u skorije vrijeme“, rekao je Brkić.
Brkić je naglasio da je kapacitet središnje banke da intervenira u vremenima kriza mnogo veći u državama s javnim dugom pretežno nominiranim u domaćoj valuti. Čak i ako veći broj investitora odluči da više neće financirati državu, središnja banka može emitirati dodatna sredstva – kreditiranjem poslovnih banaka ili kupnjom vrijednosnica države na sekundarnom tržištu – kako bi omogućila refinanciranje državnih obveza.
„Upravo je to činila Europska središnja banka (ESB) tijekom europske dužničke krize, a isto to čini i nakon izbijanja pandemije virusa COVID-19 početkom 2020. Te dvije krize bi nesumnjivo bile puno teže da ESB nije reagirao na opisani način. U tom kontekstu, ovisnost države o zaduživanju u stranoj valuti definitivno se može smatrati "prokletstvom", jer povećava vjerojatnost da se država suoči s iznenadnim padom povjerenja investitora i istodobno smanjuje njezin kapacitet za nošenje s dužničkom krizom ako do pada povjerenja investitora zaista dođe“, kazao je Brkić.
Brkić je predstavio i analizu na temelju koje se može zaključiti da zaduživanje država u stranoj valuti nije značajan izvor rizika u EU-u. Ukupan iznos javnog duga nominiranog u stranoj valuti ili vezanog uz stranu valutu nizak je – tek nešto viši od 2% BDP-a EU-a. U samo dvije države – Bugarskoj i Hrvatskoj – dug u stranoj valuti (od čega je glavnina u euru) čini veliku većinu ukupnog javnog duga. Čak i u ove dvije države vjerojatnost izbijanjavalutne ili dužničke krize vrlo je mala, zahvaljujući njihovim dobrim fiskalnim i vanjskim pokazateljima te visokim međunarodnim pričuvama.
„Osim Hrvatske i Bugarske koje su najviše izložene valutnom riziku i koje su zbog toga prve među preostalim članicama EU-a izvan eurozone poduzele konkretne korake s ciljem uvođenja eura, još samo Rumunjska planira poduzeti iste korake u sljedećim godinama. Ostale države članice koje nisu dio eurozone još uvijek nisu pokazale interes za uvođenje eura. To se djelomično može povezati s njihovom manjom izloženošću valutnom riziku“, zaključio je Brkić.