Ne budemo li ulagali u hotelski smještaj, hrvatski će turizam stagnirati, što znači da apartmanizacijom idemo u potpuno krivom smjeru. Sukus je to analize koju je predstavio ekonomski analitičar Velimir Šonje, vlasnik tvrtke Arhivanalitika i pokretač stručnog portala Ekonomski lab na Turističkom briefingu u organizaciji Hrvatske udruge turizma (HUT) u zagrebačkom Pupitres Baru. Usprkos tome, izgleda da će država destimulirati gradnju hotela
Šonje je analizirao koliki je doprinos različitih vrsta turističkog smještaja dodanoj vrijednosti i gospodarskom razvitku navevši da je bruto dodana vrijednost (BDV) 20 milijardi kuna, što je 5,4 posto od ukupnog BDV-a. Međutim, u tu analizu uključene su tvrtke koje se bave isključivo turizmom, ali, gledajući šire, na trgovinu, transport i sve ono što je povezano s turizmom, procjenjuje da je BDV 11 posto.
Iako ne zanemaruje podatak da je udio turizma u BDP-u 20 posto, čime smo previše izloženi samo toj gospodarskoj grani, Šonje ističe da još nismo iskoristili smještajne potencijale i ne bi nas trebao sprječavati podatak o turističkom udjelu u BDP-u. On kaže da su, u usporedbi s mediteranskim zemljama, izvanredno velike razlike u strukturi ponude kreveta, pri čemu je vidljivo da je u Hrvatskoj udio kreveta u privatnom smještaju 60 posto i samo Crna Gora ima viši udio (75 posto), dok je primjerice slijedeća ispod Hrvatske Italija čiji je udio 32 posto. Hotelski je udio 16 posto i najmanji je među mediteranskim zemljama, dok je primjerice u Italiji 44,5 posto, a u Bugarskoj čak 84,2 posto. Samo taj podatak, ako ne bismo išli u daljnju analizu, govori koje su mogućnosti u Hrvatskoj kad je riječ o razvoju hotelskog turizma, odnosno kvalitetnije ponude.
Da hotelski smještaj ima perspektivu pokazuje i podatak da je njegova popunjenost u godini prosječno 150 dana, dok je u privatnom smještaju 66 dana. Iako imamo daleko manji broj kreveta u hotelima, puno je veća bruto dodana vrijednost po krevetu, gotovo četiri puta u odnosu na kampove i apartmane. Gledajući pak ukupno, BDV hotela je gotovo jednak (40 posto) onom apartmana (42 posto), dok na kampove otpada 18 posto.
Šonje smatra da nije nerealan cilj da broj popunjenosti hotela povećamo sa 150 dana na 175, a da dodanu vrijednost pak po zaposleniku povećamo s 35 tisuća eura na 50 tisuća eura u desetak, možda i manje godina. Razvojem hotela otvaraju se veliki potencijali – produktivnost, odnosno popunjenost te dodana vrijednost po zaposlenom.
Ostojić je upozorio i na problem koji bi mogao zadesiti velike tvrtke vlasnike hotela s četiri zvjezdice. Naime, prema prijedlogu izmjena Zakona o poticanju ulaganja (oslobađanje poreza na dobit ili poticaji za zaposlene) poticaje neće moći dobivati velike tvrtke za hotele s četiri zvjezdice, dok će moći dobivati za hotele s pet zvjezdica, dok će male i srednje tvrtke i dalje dobivati poticaje za hotele s četiri zvjezdice.
Kako su upravo velike tvrtke za hotele s četiri zvjezdice iskoristile 50 posto poticaja, Ostojić ne isključuje mogućnost da investicije u hotele uspore, što je u suprotnosti od onoga što je Šonje govorio.