U prošlom izdanju Lidera poznati stručnjaci analizirali su definiciju vizije koja je navedena u novom Vladinom dokumentu: Strategija nacionalnog razvoja RH do 2030. Ona glasi 'Hrvatska je u 2030. godini konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve'.
S ovakvom formulacijom koju nije baš lako za zapamtiti, trebali bi se moći poistovjetiti apsolutno svi društveni slojevi u Hrvatskoj. Vladinu sliku Hrvatske za deset godina komentirala je Sandra Benčić, saborska zastupnica platforme Možemo!
Kakvom se vama čini donesena Strategija?
Ključni problem Strategije jest njena nespecifičnost. Radi se o dokumentu koji bi se bez problema mogao preslikati na bilo koju zemlju svijeta. On uključuje sve trendi buzzwords i razvojne koncepte, ali ih ne kontekstualizira i ne prilagođava hrvatskim specifičnostima. Osim toga, dokument ne sadrži ključne političke odluke koje bi trebale biti implementirane da bi se ostvarili strateški ciljevi. Primjerice, ako želite (kako se navodi u Strategiji), povećati obuhvat vrtićke djece u dobi od 4 do 6 godina, na način da više od 80 posto djece te dobi idu u vrtić, onda morate definirati promjene u javnim politikama koje će to omogućiti. Dakle ne morate pisati konkretne mjere jer je to za operativne sektorske programe, ali morate navesti što ćete napraviti u smislu fizičke i cjenovne dostupnosti, što ćete s programima roditelja-odgajatelja, čija djeca zbog toga ne mogu u vrtić i sl.
Jesmo li se u definiciji vizije Hrvatske za 10 godina dovoljno fokusirali na konkretan cilj ili smo u definiciji otišli malo preširoko?
Sama vizija je tipično birokratska i odraz je procesa u kojem je Strategija rađena. Kada se donose sveobuhvatne strategije ključna aktivnost je uključivanje svih onih kojih se tiče. Na razini sektorskih ciljeva moraju biti uključeni dionici koji će to provoditi i kojih se to tiče, a na razini vizije moraju biti uključeni građani. Samo vizija koja je došla kroz proces komunikacije s građanima i koja sažima sve naše nade i željenu budućnost jest i ona koju je vrijedno implementirati. Druga ključna stvar kod vizije jest da jasno komunicira sliku željene budućnosti svima. Nju mora razumijeti i s njom se povezati i 75-ogodišnjak iz Donjeg Lapca koji je završio osnovnu školu, kao i mladi perspektivni IT-evac ili doktor znanosti iz neke urbane sredine. I naravno, vizija mora odražavati vrijednosti, ne nužno napisane, već u podtekstu. Ako Slovenci u svojoj viziji žele zemlju kvalitetnog života za sve, jasno je da ključni pokazatelj uspješnosti ne može biti stopa rasta BDP-a već način na koji se stvorena vrijednost u društvu dijeli i omogućava li ona kvalitetan život svima.
Kako bi, prema vašem mišljenju, vizija Hrvatske trebala zvučati?
To ne mogu odgovoriti niti ja niti vi niti 150 stručnjaka Svjetske banke ili bilo tko drugi. To samo mogu i trebaju reći građani, a na onima koji pripremaju strategiju jest da iz toga izvuku ključne elemente vizije. Vlada se nije potrudila niti provesti neku bazičnu anketu za to pitanje, a istovremeno se svaki mjesec od strane političkih aktera izdvajaju nemala sredstva za provjeru rejtinga stranaka i političara. Ako me pak pitate za moju osobnu viziju zemlje (uz napomenu da to nije moj prijedlog vizije za strateški dokument nego osobna vizija) ona se svodi na to da želim da je Hrvatska 2030. zemlja u kojoj i ja i moja djeca možemo kvalitetno živjeti, slobodno stvarati, dostojanstveno ostariti i, ukratko, u kojoj želimo ostati ne samo zato što je naša, već zato jer nam je najbolja.
Možete li navesti neke dobre primjere navedenih vizija, bilo da se radi o nacionalnim strategijama ili industrijskim/sektorskim/korporativnim dokumentima i usporediti ih s našom?
Teško je reći je li neka vizija bolja ili lošija. Nije bitno stane li u jednu ili dvije rečenice, bitno je da izražava sukus nade i snova nekog naroda. Dobar primjer za komunikaciju različitih scenarija razvoja, koje daju dovoljno informacija građanima za odabir strateške orijentacije mi je norveški video koji prikazuje četiri moguća razvojna puta zemlje kroz priču djevojčice rođene 2018. koja 2030. ima 12 godina. Oni su u tom videu prikazali četiri Norveške: Norvešku koja se uspjela riješiti ovisnosti ekonomije o fosilnim gorivima i ući u digitalnu ekonomiju, no koja je izrazito kompetitivna, usmjerena na stvaranje profita, tvrtke su većinski privatizirane i u stranom vlasništvu, a građanima je prioritet posao umjesto druženja i obitelji. Zatim druga u kojoj su zadržali socijalne povlastice, ali ih više ne mogu financirati jer su rezerve nafte pri kraju, treću u kojoj su se pretvorili u antimigrantsku netolerantnu zemlju koja je izgubila 'norveško povjerenje' kao osnovu društva i u kojoj je rast jedino mjerilo uspjeha, te četvrtu u kojoj su zadržali visoku socijalnu koehiziju, otvorenost, transformirali ekonomiju i napustili fosilna goriva, povećali inovativnost i ojačali znanost, ali mjerilo razvoja je kvaliteta života i work-life balance, dok je mjerilo društvenog razvoja ekonomska i socijalna jednakost, pravednost i otvorenost.
Izdvojit ću i viziju Ben and Jerry sladoleda: 'Najljepši sladoled na svijetu, napravljen na najljepši mogući način'. Tu su autori istaknuli i svoju ambiciju po pitanju kvalitete proizvoda, ali i iznijeli važnost procesa na koji nastaje. To im je tada bila i osnovna poslovna filozofija u smislu korištenja lokalnih resursa, važnosti lokalnih farmi u procesu i kvalitete radnih mjesta. Koliko su u tome uspjeli i ustrajali ne znam.