Još od tinejdžerskih dana Vjekoslav Majetić džeparac je zarađivao svojim rukama. Sklonost prema popravcima raznih kućanskih aparata i automobila kao da je predodredila vlasnika tvrtke DOK-ING (Dokumentacija i inženjering) da – zahvaljujući svojim poznatim robotiziranim strojevima za razminiranje – danas pokriva osamdeset posto svjetskog tržišta u toj branši.
Dočekao nas je u svome uredu čiji su zidovi i vitrine puni raznih nagrada i priznanja koje su on i njegova tvrtka osvajali diljem svijeta. Iako pristojan i uglađen, u dvosatnome razgovoru shvatili smo da ima nečega mangupskog u tome rođenome Zagrepčaninu, naravno, u pozitivnom smislu, i možda je upravo to i razlog zbog kojega danas, nakon 30-godišnjega mukotrpnog rada i probijanja u poduzetničkim vodama, može uživati u plodovima svoga rada. Iako bi već mogao uživati u zasluženoj mirovini, on i dalje s jednakim žarom i energijom sudjeluje u vođenju tvrtke te razvija i nove projekte.
Susjedima popravljao aute
Odrastao je na zagrebačkom Jelenovcu, pokraj šume koja je radoznalom i živahnom dječaku bila neizmjeran izvor istraživačkih pothvata. Bio je 'čest gost dječje bolnice u Klaićevoj ulici', najčešće zbog šivanja, pa u šali kaže da je tako od rane dobi 'stjecao iskustvo zbog pogrešnih procjena i odluka'.
– Bilo je to predivno djetinjstvo – kaže prisjećajući se i Osnovne škole Pantovčak, u kojoj su mu najinteresantniji predmeti bili tehnički i likovni odgoj.
Nastavak obrazovanja u Tehničkoj školi u Klaićevoj, nastavlja nam pričati, još je više usmjerio njegovu sklonost prema tehnici, a onda je naposljetku diplomirao na Fakultetu prometnih znanosti te poslovno obrazovanje dovršio studijem MBA-a u Cotrugli Business Schoolu.
Obitelj baš i nije bila imućna: otac Jakov radio je kao službenik, a majka Jana bila je domaćica, pa je mladenačke želje i strasti morao sâm financirati popravljajući susjedima automobile i što god je trebalo; uvijek su tražili pomoć od njega. Majetić smatra da se u tom razdoblju u njemu rodio poduzetnički duh.
– Tada sam se naviknuo raditi. Najvažnije je da se radi i stvara. Iz svog iskustva mogu reći koliko je važno da se djeci ne daje sve što žele, nego da to sama sebi omoguće. Ne zato što se ne može, nego da ih se usmjeri da stvaraju. Naime, kad čovjek nema potrebu stvarati, zakržlja! Danas se jako brinem za mlade kojima mobiteli i mnogi drugi mediji sve serviraju, nemaju nekog posebnog interesa za stvaranje. Suvremena tehnologija prilično nas unazađuje – zabrinuto kaže.
Okružen ženama
Već sa šesnaest godina kupio je polovni motocikl Tomos, koji je stalno morao popravljati. I sada se, kaže, voli provozati motorom, uživa u osjećaju vjetra i brzine. Poslije su na red došli automobili (prvi mu je bio fićo), a s njima i reliji, amaterski, doduše, no to nije nimalo umanjilo ljepote automobilskog sporta i stvaranje adrenalina. Najveći mu je uspjeh bio treće mjesto u vožnji TT-a, koji je također 'složio' za zagrebačku brdsko-brzinsku utrku. Jurnjava mu je bila draga kao i svim mladima te divlje generacije, a i dandanas ga supruga Vesna često upozorava da malo 'smanji gas'.
Vrijeme tinejdžerskog doba i mladosti vrijeme je Drage Mlinarca, odlazaka u Kulušić, Big Ben i druge zagrebačke klubove, druženja na Savi. – Znači, imali ste motor, fiću i slušali ste Mlinarca. Jesu li se komadi lijepili za vas? – pitamo ga, a on negira. Više se on lijepio za njih nego one za njega, tvrdi, ali naglašava kako su, inače, žene u njegovu životu uvijek bile važne; ne samo zbog ljubavi nego i kao potpora. Zahvaljujući njima napredovao je i poslovno i privatno jer su se žene, naglašava, pokazale mnogo pouzdanijima i odgovornijima od muškaraca – mnogo su više odradile onoga što su obećale. I u privatnom životu okružen je ženama. Osim supruge Vesne, profesorice jezika, također zaposlene u DOK-ING-u, ima dvije kćeri: Ivu, doktoricu veterinarske medicine i vlasnicu vlastite veterinarske klinike, i Anu, ekonomisticu i članicu uprave DOK-ING-a.
Cijelu životnu priču Vjekoslava Majetića pročitajte u novom broju tiskanog i digitalnog Lidera.