Banke i javna poduzeća mogu se pohvaliti da su milijarderi – njihova Imovina premašuje milijarde eura. Ipak, i milijarderi moraju biti svjesni da najvažnija imovina organizacije postaje intelektualni kapital
Među deset su najbogatijih tvrtki prema imovini banke i državna poduzeća. Za banke možemo reći da svojim podacima ne remete stanje u gospodarstvu, ali kad su državne kompanije u pitanju, onda bi nam to moglo govoriti da je realni sektor još u zaostatku za državnim. Ili možda ne bi?
Uvjeti za 'best buy'
Među tih deset čija imovina prelazi milijarde eura jesu HEP, Zagrebački holding i (uvjetno) Hrvatske autoceste (HAC), s tim da su nas u HAC-u upozorili kako oni nisu vlasnici autocesta, nego država, i da oni samo upravljaju njima. Kako bilo, riječ je ipak o velikim sustavima za koje se i očekuje da budu među najvećima, ali i drugima čija je vrijednost imovine veća od milijardu eura, primjerice HEP-u Operatoru distribucijskog sustava (2,3 mlrd. kn), Zagrebačkom holdingu (1,6 mlrd. kn) te Croatia osiguranju (1,4 mlrd. kn). No gledajući prvih 50 koji stvaraju novu vrijednost i čija je vrijednost imovine uglavnom između 100 i 200 milijuna kuna (bez onih koji strše), opet je tu mnogo tvrtki koje su u državnom vlasništvu.
Ipak, bez obzira na vrijednost imovine, i njome, kao i svim sektorima u poduzeću, treba znati upravljati. Nikola Nikšić iz konzultantske tvrtke Konter podsjeća na nepredvidive i stalne promjene kojima su poduzetnici danas izloženi, zbog čega je njihova fleksibilnost kao temelj izvrsnosti i konkurentnosti ključan preduvjet za dugoročno održivo poslovanje. Napominje da bi se dugotrajna imovina morala dulje upotrebljavati u kontinuitetu kako bi poduzeće ostvarilo maksimalne prihode uz minimalne troškove, rentabilno poslovalo te osiguralo likvidnost i solventnost, no kaže i da čelni ljudi u poduzeću moraju imati jasnu sliku o uvjetima nabave te mogućnostima prodaje (dezinvestiranja).
– U donošenju odluka o ulaganjima nužno je prije toga dobro analizirati širu i užu okolinu, uočavati trendove promjena, sve se manje fokusirati na povijesne podatke, a sve više prognozirati budućnost, shvaćajući da će biti znatno drukčija od sadašnjosti. Minuciozno procjenjivati što je za te nove, buduće okolnosti 'best buy' za poduzetnike, tj. odnos između cijene i kvalitete, raspoloživi ljudi i njihova znanja za upotrebu, i što su prihvatljivi uvjeti financiranja, tj. koliki je udio vlastitog, a koliko vanjskog financiranja, i pod kojim troškovnim uvjetima – objašnjava Nikšić.
Problematično upravljanje zalihama
Imovina mora biti u funkciji poslovanja, pa Nikšić zato i kaže bi njezina nedovoljna upotreba, primjerice zbog loše prodaje, recesije, zastajanja zbog loše organizacije procesa, nemara i neznanja korisnika te izostajanja sustavnog preventivnog i investicijskog održavanja, znatno povećala rizik od izostanka ili neodgovarajućeg povrata na uloženo u razne oblike dugotrajne imovine.
U Hrvatskim autocestama imovinu dijele na tvrtkinu i na javno dobro (autoceste i objekti uz njih) i kažu da je stalno obnavljaju u dijelu koji je potreban za redovito poslovanje (upravljanje, redovito održavanje autoceste i naplata cestarine) te onom vezanom za nova cestarska vozila, kosilice i slično. Kad je pak riječ o javnom dobru, povećava se ovisno o investicijskim aktivnostima (gradnja trase autoceste i objekata) i njihovu stavljanju u uporabu. Vrijednost imovine posljednjega dana rujna Hrvatskih autocesta bila je 451,7 milijuna kuna, s tim da je vrijednost autocesta kojima upravljaju, ističu u tvrtki, gotovo 39 milijardi kuna. Upravljati tolikom imovinom sigurno nije lako.
Jedan od većih izazova u upravljanju imovinom upravljanje je zalihama koje su isključivo HAC-ova imovina. Zalihe podrazumijevaju skladišta soli, rezervne dijelove za cestarska vozila, bagere, gorivo za vozila za održavanje autoceste i slično. I Nikšić ističe da je dugotrajnom imovinom sve teže upravljati s obzirom na fluktuaciju radne snage, manjak kompetentnih i odgovornih ljudi, nova tehničko-tehnološka rješenja i brzinu zastarijevanja postojećih, nekonzistentnost (jednostranost) ponašanja financijskog sektora, nestabilnost globalne i lokalne ekonomije…
Sve su to, kaže činjenice i čimbenici koji nam govore o tome o kojim je složenim izazovima riječ u odlukama povezanima s upravljanjem dugotrajnom imovinom, bilo u razdoblju ulaganja, upotrebe ili dezinvestiranja. No, posebno naglašava, 'ne treba zaboraviti da su u suvremenoj ekonomiji intuicija i hrabrost ključne osobine najuspješnijih i da su često važnije od proračuna, pokazatelja, tablica i grafika'.
U Erste banci kažu da je njihova ukupna imovina (30. lipnja 2019.) iznosila 64,2 milijarde kuna, što je 4,6 posto više u odnosu na posljednji dan prošle godine, kad je bila 61,4 milijarde kuna. Od bančine ukupne imovine 72,9 posto odnosi se na financijsku imovinu po amortiziranom trošku, koja se sastoji od dužničkih vrijednosnih papira, kredita i predujmova danih bankama te kredita i predujmova danih klijentima. Ostatak imovine banke odnosi se na druge oblike financijske imovine, novac i novčana sredstva, nefinancijsku imovinu i dr.
– Nefinancijska su imovina zgrade, poslovnice, vozila i drugo namijenjeno svakodnevnom poslovanju Erste banke, o čemu brigu vodi Direkcija upravljanja imovinom i uslugama. Njezine službe vode brigu i o imovini u vlasništvu banke te u leasingu. Iako banka ne planira ni povećavati ni smanjivati svoju imovinu, redovito ulaže u podizanje kvalitete svoje imovine – poručuju iz Erstea.
Materijalno i nematerijalno
Kako vidimo, većina je imovine Erste banke i drugih banaka financijska, kao što je u nekom prerađivačkom poduzeću materijalna. No što je s nematerijalnom (ili nefinancijskom) imovinom, onom koju zovemo intelektualno vlasništvo ili kapital? Nikšić kaže da je intelektualni kapital danas vrijedan kao što je bio i prije, a sutra će se, naglašava, smatrati najvažnijom imovinom organizacije.
– Ima četiri ključne sastavnice: ljudi – tržište – sposobnost inoviranja – efikasnost procesa. Motivirani i kompetentni ljudi koji odnos s klijentima razvijaju u partnerski odnos na temelju svojih sposobnosti da inoviraju, odgovorno i učinkovito rade. Ta imovina nije zabilježena u poslovnim knjigama, a ključna je pri procjeni tržišne vrijednosti i budućnosti poduzeća. Bez te računovodstveno neopipljive imovine sva dugotrajna imovina u vlasništvu može biti manje vrijedna i neiskoristiva. No ne treba zanemariti da su danas na tržištu već etablirani i uspješni neki novi, drukčiji poslovni modeli bez imovine u djelatnostima u kojima je to do nedavno bilo nezamislivo, kao što su Uber, Airbnb, općenito internetska prodaja u trgovini… – kaže Nikšić.
To ne znači, upozorava, da dugotrajna materijalna imovina, pogotovo u industrijskim djelatnostima, nije važna. Riječ je o tome, objašnjava Nikšić, da zahvaljujući imovini jača pregovaračka moć u odnosima s kupcima (sposobnost isporuke), a izbjegavaju se i kontroliraju rizici zbog jačanja pregovaračke moći dobavljača (nabijanje cijena, kašnjenje, nekvaliteta, preuzimanje kupaca) te potencijalna nemogućnost da se kupcima u rokovima isporuči roba tražene kvalitete i količine.
Dugotrajna se imovina amortizira, što je porezno priznat trošak, no u nju svakako treba ulagati. Ili ako ne želite imati posla, primjerice, s gradnjom skladišta, onda nije loša odluka i iznajmiti ga pa neka se za njega brine onaj tko ga unajmljuje. No, kao što je rekao Nikšić, imati svoju imovinu znači također držati položaj na tržištu. 
10 NAJVEĆIH PREMA IMOVINI (u milijardama eura)*:
Zagrebačka banka 15,3
PBZ 11,2
Erste&Steiermärkische Bank 8,3
OTP banka 5,7
HAC 5,4
HEP 4,6
Raiffeisenbank Austria 4,4
HPB 2,9
Ina 2,8
Addiko Bank 2,5
* Izvor: Lider, '500 najboljih'