Mnogi očekuju da će se obnovljivi izvori energije zamijeniti fosilna goriva tijekom idućih desetljeća, a ta velika tranzicija prema čistoj zelenoj energiji zahtjeva veliku potražnju za sirovinama, posebno metalima. Više zelene energije znači više vjetroturbina, solarnih panela i baterija za koje će biti potrebni metali poput bakra, litija, kobalta, cinka i drugih kako bi se te tehnologije izgradile, što će naravno dovesti i do velikih poskupljenja tih sirovina što se već počelo i događati.
Krajem prošle godine, Međunarodni monetarni fond (MMF) je upozorio kako će prijelaz na obnovljive izvore energije u idućim desetljećima zahtijevati čak tri milijarde tona metala poput kobalta i litija te da će proizvođači teško pratiti snažnu potražnju. Zamjena fosilnih goriva niskougljičnim tehnologijama zahtijevat će osmostruko veća ulaganja u obnovljivu energiju i izazvati snažan rast potražnje za metalima, napomenuli su tada iz MMF-a.
Fotonaponski sustavi za proizvodnju struje koriste velike količine bakra, silicija, srebra i cinka, a vjetroturbine sadrže željeznu rudu, bakar i aluminij dok recimo baterije za električna vozila sadrže oko 8 kilograma litija, 35 kilograma nikla, 20 kilograma mangana i 14 kilograma nikla, a stanice za punjenje također zahtijevaju značajne količine bakra.
Tko profitira - Kina
Jasno je da će zemlje koje imaju ove sirovine profitirati, a podaci Međunarodne energetske agencije (IEA),pokazuju da je Kina najveći svjetski zagađivač, ali i najveći proizvođač većine sirovina potrebnih za zelenu revoluciju.
Kina proizvodi 60 posto svih sirovina koje se koriste kao komponente u uređajima visoke tehnologije, uključujući pametne telefone i računala. Zemlja također ima 13 posto udjela na tržištu proizvodnje litija, kojim još uvijek dominiraju Australija (52%) i Čile (22 posto). Litij kao vrlo reaktivni element ključan je za proizvodnju punjivih baterija za mobilne telefone, prijenosna računala i električna vozila.
Ali čak i više od eksploatacije, Kina dominira i kada je riječ o preradi pa prerađuju 35 posto svjetskog nikla, 65 posto kobalta i 87 posto rijetkih elemenata.
Unatoč tome što je najveća ekonomija na svijetu, SAD se ne pojavljuje među najvećim proizvođačima nijednog od navedenih metala. Kako bi skratila taj jaz, Bidenova administracija nedavno je izdala naredbu za reviziju američke strategije za kritične i strateške sirovine i materijale.
Također je vrijedno napomenuti da se Rusija također ne pojavljuje među vodećim proizvođačima kada su u pitanju čisti energetski metali, unatoč tome što je jedan od vodećih svjetskih proizvođača minerala poput bakra, željeza i paladija.
Dok Kina prednjači u svim zemljama po preradi kobalta, sam metal se prvenstveno vadi u Demokratskoj Republici Kongo (DRC), no vlasnici rudnika u su većinom Kinezi. Točnije 15 od 17 rudnika kobalta u DRC-u drže upravo Kinezi, dok MMF navodi da je Kongo zaslužan za 70 posto kobalta koji je u opticaju.
Nedovoljna proizvodnja
S obzirom na prognozirano povećanje potrošnje metala do 2050. godine prema scenariju o neto nultoj emisiji štetnih plinova, trenutna je proizvodnja grafita, kobalta, vanadija i nikla po svemu sudeći nedovoljna i bila bi više od dvije trećine manja od potražnje. Nedovoljna je i opskrba bakrom, litijem i platinom, koja će za potražnjom kaskati nekih 30 do 40 posto. Rješenje nudi i recikliranje koje se već prakticira u slučaju bakra i nikla, a sve je raširenija praksa i u slučaju litija i kobalta.
MMF naglašava kako je problem i koncentracija nalazišta u određenim zemljama, naglašavajući rizike mogućih uskih grla u opskrbi u slučaju da ulaganja u proizvodne kapacitete ne prate rast potražnje kao i moguće geopolitičke rizike.
