Što se Europske unije u godini na zalazu tiče, svi ostali događaji blijede u usporedbi s odlukom Ujedinjenog Kraljevstva u lipnju da napusti integraciju u koju je neuspješno dvaput pokušavalo ući nakon što im kreiranje paralelnog labavijeg koncepta europske povezanosti i nije baš uspjelo. Odnos je od samih početaka (1973.) bio nategnut i problematičan, Britanci se zapravo nikad nisu znali dobro igrati s drugima, a dnevna politika vješto je koristila taj dvosmislen odnos prema EU za skupljanje poena kod kuće. Vješto sve do Davida Camerona, premijera koji je na kraju te igre duge nekoliko desetljeća ostao bez stolca, doslovno i figurativno. Pokušavajući utišati sve razmetnije desno krilo svoje konzervativne stranke, Cameron je od unutarstranačkog pitanja odlučio u jednom trenutku od EU napraviti okosnicu svoje političke platforme, iako se realno radilo o drugorazrednoj temi u okviru britanske politike. Kako bi udovoljio napornim huškačima u vlastitim redovima zamislio je od EU tražiti stanovite reforme, dati ih na referendum i jasnim glasom naroda utišati na neko vrijeme dobacivanja iz stražnjih redova.
Osuda na propast
No, stvar je otpočetka bila pogrešno postavljena i, pokazalo se, osuđena na propast. Sa PR stajališta već u prvim koracima napravljena je kardinalna greška isticanjem problema slobodnog kretanja radnika unutar EU i prikazivanjem građana nekih članica, prvenstveno Poljske, Rumunjske i Bugarske, kao žicera koji u Britaniju dolaze po izdašne socijalne naknade. Tim potezom u startu je razbjesnio, jasno, prozvane članice, ali i odgurnuo od sebe one zemlje koje bi u načelu bile naklonjene razgovoru o promjenama u EU. Svima je to jednostavno šmekalo kao jeftin populizam i loše prikrivena ksenofobija.
Sa PR stajališta već u prvim koracima napravljena je kardinalna greška isticanjem problema slobodnog kretanja radnika unutar EU i prikazivanjem građana nekih članica, prvenstveno Poljske, Rumunjske i Bugarske, kao žicera koji u Britaniju dolaze po izdašne socijalne naknade.
Osim toga, radilo se o jednoj od temeljnih vrijednosti Unije čije bi mijenjanje otvorilo Pandorinu kutiju problema, ne samo političkih nego i pravnih na kraju krajeva. Kada su Britanci shvatili da tako koncipirano uvjeravanje ne nailazi na razumijevanje, promijenili su pristup i počeli promovirati širi sklop zahtjeva koji su kao nit vodilju isticali želju za reformom posrnule Unije, no bilo je prekasno. S tim su, naime, trebali početi jer s trenutnim stanjem gotovo nitko osim valjda hegemona Njemačke nije zadovoljan. Da su s tim krenuli, za pretpostaviti je daleko prijemčivije uši u većini europskih prijestolnica.
>>>Brexitov poučak – Komuniciranje lažima sudbinski mijenja cijeli svijet
Drugi problem je bio Cameronov otvoreno ucjenjivački pristup kojim je valjda zabio posljednji čavao u lijes svoje ambicije. Poput djeteta, premijer je zaprijetio da će drukati protiv EU na referendumu ako ne dobije jamstva promjena u Uniji, ali da će, istovjetno, biti srcem i dušom za ostanak ako bude zadovoljan onime što mu ostali europski lideri daju. Gledajući unatrag, tako nešto naprosto nije moglo dobro ispasti. Što god da je na kraju odlučio, Cameron bi djelovalo neiskreno i neuvjerljivo, što su građani i percipirali. Unija, suočena s daleko većim i ozbiljnijim problemima od uobičajenog britanskog traženja pažnje, pristala je odigrati formalno svoju ulogu u ovom britanskom unutarnjepolitičkom igrokazu i dala Cameronu tobožnja obećanja bez, bilo je sasvim jasno, pravog sadržaja. S druge strane, stvarna desnica utjelovljena u stranci Nigela Faragea, UKIP, uhvatila je val onog što će kasnije prerasti u plimu populističkog inata na Zapadu i uspješno iskoristila dugotrajne strahove i nelagodu dobrog dijela britanske javnosti. Ishod je poznat, ali posljedice će se tek saznati kroz nekoliko sljedećih godina.
Jutro poslije
Svaka analiza Brexita, trenutno je izlišna iz jednostavnog razloga što se izlazak nije niti dogodio, a ne zna se ni kad će. ‘Jutro poslije‘ donijelo je spoznaju da britanska vlada i ne zna točno kako to treba izvesti, kao niti što će to donijeti Ujedinjenom Kraljevstvu. Da će biti korisno u konačnici sve manje vjeruju i oni koji su se za izlazak zalagali, no natrag više nema, toliko je jasno. Europska unija prihvatila je rezultat i vrlo brzo prepustila cijeli proces administrativnom rješavanju, jasno dajući do znanja da je to pitanje, s političke razine, za nju završeno. Ono što se može već sada iščitati jest da EU Ujedinjeno Kraljevstvo umnogome vidi kao konkurenciju, posebice u nekim stvarima, kao što su financijske usluge.
>>>Britanska financijska industrija mogla bi zbog Brexita izgubiti gotovo 40 milijardi funti
Zanimljivo je da škotsko pitanje, kockanje na kojem je Cameron za dlaku pobijedio, ovime dolazi ponovo u pitanje. Prije referenduma o izlasku, nesretni je premijer, barem se tako činilo, riješio za narednih petstotinjak godina mogućnost škotskog odvajanja od Ujedinjenog Kraljevstva, ali i to je naknadno dovedeno u pitanje. Škoti su premoćno bili protiv izlaska iz EU i sada vide neočekivanu novu priliku za secesiju, a ponovljeni bi referendum o tome mogao biti drugačijeg ishoda. Za razliku od prvog, koji se temeljio na maglovitoj, načelnoj i uglavnom neuvjerljivoj argumentaciji, na eventualnom drugom referendumu Škoti bi imali vrlo opipljiv i jasan razlog za samostalnost. U svakom slučaju, sljedećih nekoliko godina bit će barem jednako sadržajno kao i protekla godina za Europsku uniju koja većinu svojih osnovnih problema nije uopće riješila. Jedna stvar je zato izvjesna, malo što od toga bit će pozitivna priča.