Stisak ruku Rohatinskog i Sanadera - znak ozbiljne krize

Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Guverner Središnje banke morao je svoje pojavljivanje u Vladi skuplje naplatiti. Savjeti o manjoj javnoj potrošnji bili su preblagi

Odavno me jedna fotografija nije toliko uznemirila i uplašila kao ona objavljena nakon posljednje sjednice Povjerenstva za praćenje cijena. Na slici su nasmijani premijer Ivo Sanader i jednako srdačno raspoloženi guverner HNB-a Željko Rohatinski (objavljujemo je na 13. stranici). Ne samo da su se nakon dugo vremena slikali zajedno nego su za brojne fotoreportere upriličili i rukovanje. Ali ne ono obično, kurtoazno. Bila je to varijanta ‘give me five‘ pa onda čvrsto isprepletanje prstiju koje je trebalo simbolizirati čvrst savez izvršne i monetarne vlasti. Guvernera Rohatinskog je Udruga za odnose s javnošću upravo proglasila za najboljega u kategoriji odnosa s javnošću. Sasvim je sigurno da se Rohatinski nije naivno, bez razmišljanja, odazvao pozivu iz Vlade da se pojavi na sjednici Povjerenstva za praćenje cijena. Moralo mu je biti jasno da će biti iskorišten u Vladine propagandne svrhe. Ali očito je šteta koja se time mogla prouzročiti bila manja od moguće koristi u primirivanju građana u trenutku kad je objavljeno povećanje cijene električne energije za 20 posto i kad se litra benzina približila novoj psihološkoj granici od deset kuna.

Iznenadna ‘ljubav‘ između Banskih dvora i Trga burze mora izazvati zabrinutost. Ako guverner HNB-a najavljuje da bi u slučaju krize bio spreman osloboditi dio obveznih rezervi, što ih poslovne banke drže kod Središnje banke, onda to nije akademsko razmišljenje nego realno mogući scenarij. Na žalost, stječe se dojam da je guverner Rohatinski svoje pojavljivanje na vladinom Povjerenstvu za suzbijanje inflacije prejeftino naplatio. Istina, spomenuo je potrebu restriktivnosti u proračunskom trošenju, ali vrlo blago. Već na sjednici Povjerenstva pokazalo se da Sanaderova ekipa to ne prihvaća previše ozbiljno. Nastavljena je stara priča prema kojoj je Vlada (država) čudotvorac koji može riješiti svaki problem. Pa je tako poskupljenje struje od 20 posto popraćeno populističkim dodatkom kako ‘kućanstva koja godišnje potroše do 2.000 kWh električne energije neće osjetiti povećanje cijena zato što će država u potpunosti pokriti trošak poskupljenja‘.

Nevjerojatno je kako javnost ne reagira na tvrdnju da će ‘država u potpunosti pokriti trošak poskupljenja‘ i za to izdvojiti 166 milijuna kuna. Pa nije to novac koji će ministar financija Ivan Šuker uzeti sa svog računa, a nije ni iz stranačke blagajne HDZ-a! Jednako tako, nije to novac koji je nekim poduzetničkim aktivnostima zaradila Vlada. Tih 166 milijuna kuna je novac poreznih obveznika! Jednostavno, Vlada je nekoj obitelji uzela novac kroz porez pa se sada pravi važna i ‘vraća‘ joj ga kroz subvencioniranu cijenu struje.

To je nastavak predstave u kojoj je Vlada skup supermana koji rade nevjerojatne stvari. Ministri ‘osiguravaju‘ novac za mostove, ceste, subvencije... Umjesto toga, njihov bi prvi zadatak trebalo biti sagledavanje budućnosti i smišljanje strateških poteza. Koliko unutar Vlade ‘ne zna lijeva što radi desna‘ pokazuje i predstava s domaćinstvima koja troše manje od 2.000 kWh. Očito je da će među takvima povlaštenima kojima se cijena neće podizati biti samci i obitelji bez djece. A s druge strane Vlada se hvali svojom pronatalitetnom politikom. Nakon više godina Vladini potezi izgledaju poput poteza lošeg igrača kompjutorske igrice Tetris. U ranoj fazi elementi nisu slagani po redu, ostalo je mnogo praznina, redovi su se namnožili. Sada kad je zbog energetske krize ‘igra‘ ubrzana, Vlada-igrač ne uspijeva kontrolirati situaciju, povlači panične poteze, a manevarskog prostora sve je manje.

U takvim okolnostima, kad se počinje voditi još izrazitija populistička ekonomska politika nego dosad, poduzetnici i menadžeri s pravom se pitaju što da oni traže od Vlade. Odgovor je jednostavan: ako drugi pritišću Vladu, morate i vi. Ali nemojte računati da će vam to donijeti bilo kakvu korist. Tko se oslanja na Vladinu pomoć - taj je u gabuli. Ostaje korištenje vlastite pameti i povlačenje, ako treba, pravodobnih bolnih poteza unutar tvrtki. Bitan je tajming i iskrenost prema vlastitim zaposlenicima, a ne ‘kemijanje‘. Na kraju, upozorenje: signal da je ‘vrag sasvim odnio šalu‘ bit će kad se ‘oduševljenom‘ rukovanju Sanadera i Rohatinskog pridruži i njihov ‘prijatelj‘ Stipe Mesić.