Dugoočekivani popis novih ministara s kojeg se do zadnjeg časa ispadalo i na njega ulazilo, na prvi pogled nije nimalo oduševio. Više ostavlja gorak okus u ustima. Kao moglo se, ali eto opet nije. Realno, teško je i mogao biti oduševljavajući u političko-interesnoj igri veto na veto pa opet veto. I to u Hrvatskoj. Novost je jedino što su imena uistinu nova, a po dobrom starom običaju sve je opet završilo kao kombinacija stranačkih ljudi i pokojeg profesora (i uz poneku upitnu biografiju i inflaciju Neretvana).
Oni bi valjda trebali glumiti stručnjake. U teoriji, neki možda i jesu, no ponovno su izostali stručnjaci s realnim, konkretnim iskustvom koje se nije stjecalo u stranačkoj, lokalno upravnoj ili fakultetskoj hladovini.
I dalje u toj priči jedini s biografijom odudara (budući) premijer. I možda ministar financija koji je neko vrijeme proveo u realnom sektoru. Pitanje je samo hoće li Tihomir Tim Orešković i dalje moći samo eventualno stavljati veto ili će moći nešto napraviti i na svoju ruku. A ako ništa drugo, Tim zna kako je biti privatni investitor i poduzetnik u Hrvatskoj. Premda nije bio mali poduzetnik ili investitor prepušten na milost i nemilost državne birokracije nego predstavnik velike međunarodne korporacije koja je, kao jedna od rijetkih, odlučila ulagati u proizvodne pogone baš ovdje, bio je na rubu živčanog sloma. Dok je bio šef Plive u Hrvatskoj vodio je investicije vrijedne više od 200 milijuna dolara. To što je pritom doživio i sa čime se susretao vjerojatno ga i dalje progoni u noćnim morama. Diplomatski, u intervjuu to zvuči ovako: „Procedure su zamršene i dugotrajne, regulatorni se okvir prečesto mijenja, a neki si u administraciji dopuštaju da vas prebacuju od jednog referenta do drugog. Da bismo bili uspješni, moramo se utrkivati s najboljima na međunarodnom tržištu i tu nitko ne uvažava proceduralne poteškoće, birokratske i administrativne zavrzlame“.
Ostaje nam jedino za nadati se da je Orešković dobro zapamtio što je doživio i da će imati volje i prostora uhvatiti se u koštac s tim preprekama. Kao iskusni financijaš svjestan je sasvim sigurno i stanja u kojem se nalaze državne financije, ali i zdravstveni i obrazovni sustav (ohrabruje jedna od njegovih nedavnih izjava da moramo voditi računa o tome da će Europi do 2020. godine nedostajati oko 900 tisuća IT stručnjaka), no i dosad smo se nagledali onih koji su svjesni i koji obećavaju pa nikad ništa. Ako stvari s mrtve točke ne uspije pomaknuti ni čovjek koji ne ovisi o položajima, interesima i plaći u Hrvatskoj i ima međunarodnu karijeru kojoj se može vratiti, onda će teško itko drugi. Šteta je što je propuštena prilika da u budućoj vladi ima slično društvo.