Prilično bi se teško mogli odlučiti koja bi od pustih uzaludih ljudskih aktivnosti trebala dobiti titulu heroine apsurda. Alberta Camusa se dojmila tužna Sizifova sudbina pa ga je bez razmišljanja u svojoj egzistencijalističkoj filozofiji proglasio herojem apsurda. Nakon ne tako dugog razmišljanja ja bih tu nagradu dodijelila obijanju vrata državnih institucija u Hrvatskoj. Trenutačno su glavni heroji apsurda oni koji očekuju i traže da ih država, ni manje ni više nego doslovno spasi. Njihov spas se zove model C. Njihov problem je što on postoji samo u teoriji.
Istovremeno tragičan i oslobađajuć trenutak mita o Sizifu je onaj u kojem heroj apsurda shvaća bezizlaznost situacije u kojoj se nalazi. Čini mi se da ništa drugo ne preostaje ni, zasad samo tragičnim, junacima hrvatske poslovne scene Badelu, Vartkesu i drugim neznanim junacima i junakinjama. Fantomski model C podrazumijeva da država pretvori potraživanja u vlasnički udjel u "perspektivnim tvrtkama koje su zapale u teškoće". Konstrukcija koja otvara puno pitanja i traži još više odgovora. No, problem se riješio bez puno riječi i analiza – država ga je dobro uvježbanim udarcem gurnula duboko pod tepih.
Ne samo da se državnim službenicima daju naputci da rade suprotno proklamiranim parolama i odbijaju zahtjeve posrnulih tvrtki koje su nahrupile na njihova vrata, nego se ignoriraju i dva najpoznatija primjera za koje je sama Vlada ustanovila da su zadovoljili gotovo sve uvjete. No, ja bih se u ovoj priči više čudila onima koji su nešto očekivali od tih abecednih modela. Možda ih može utješiti da smo tek na slovu C, koliko nas lijepih mitova tek čeka do kraja abecede.
Druga strana medalje, o kojoj se manje govori, a na kojoj država začudo nije notorni negativac je sam rezon ovog modela pomoći. Pitanje je vrlo jednostavno: zašto bi se novac poreznih obveznika trošio na spašavanje nekih privatnih tvrtki? A priori nisam ni za ni protiv. Stotinjak milijuna kuna koliko je država oprostila Pevecu pretvorivši ih u udio čini mi se kao razuman potez jer su to učinili i drugi vjerovnici, čak su i banke pristale na neke kompromise i jer je očito postojao dobar plan oporavka pa sada svjedočimo ponovno rođenom Pevecu u kojem i dalje radi oko tisuću ljudi. Ono najbitnije što pridonosi osjećaju pravde je to što su bivši vlasnici koji su doveli do ove situacija na sigurnoj udaljenosti od kompanije, a osjetili su i što znači biti na vrlo sigurnom mjestu, iza rešetaka.
U slučaju Badela 1862, primjerice, vjerujem da ta tvrtka ima potencijala, da može stati na noge i da na tržištu ima mjesta za njihova pića premda ga je puno manje nego prije jer su neki drugi igrači iskoristili priliku dok se bivše vodstvo Badela bavilo uništavanjem tvrtke. Badel bi, dakle, sada trebao postati državna firma, a proračun siromašniji za oko 200 milijuna kuna, no gdje su oni koji su tvrtku doveli na rub propasti? Pa, oni su mali dioničari ili se u miru bave nekim drugim poslom...
Varteks je još dubioznija priča. Glavni argument Varteksove uprave je očuvanje 2200 radnih mjesta. Ne mislim da to nije jak argument, no je li za to potrebno ulupati xy milijuna kuna i beskonačno sanirati tvrtku kojoj na tržištu očito ne ide unatoč smanjivanju broja zaposlenih i rasprodaji imovine. Ah, da, oni imaju plan restruktuiranja koji će ih učinit super efikasnom i profitabilnom tekstilnomm industrijom o čemu se uči na fakultetima. Mali je problem što je taj plan tajan pa moramo vjerovati na riječ upravi Varteksa. U toj cost-benefit analizi nešto očito ne štima. Zvuči poznato? Da, i onima u Varteksu zato se stalno i pozivaju na to kako je država pomogla brodogradnji pa zašto ne bi i njima. A zašto bi pomogla i jednima i drugima ako je ta pomoć Sizifov posao?