Nedavno sam na svoj fejs zid stavila tekst koji otprilike zaključuje ovo: ljudi su jedina bića na planeti koja plaćaju za svoje bivanje i jedina koja misle da moraju raditi kako bi opravdali svoje postojanje. Jedan od kolega odgovorio je ovako: ‘????‘
Vjerujem da većina ima takav odgovor. Ako ne radiš, ne zavrjeđuješ živjeti. Ekonomski si teret. Jer tako pokazuje ekonometrija/cost benefit analiza/privatni kapital/financijska računica/štoveć. A izvan računice ne postojiš. Jer si ‘beskoristan‘. Ne kaže to Majka Zemlja nego ekonomija. Vlasnici kapitala. Vlasnici ljudi. Jer ekonomija kaže da je to isto.
Zanimljivo kako smo brzo prigrlili matricu u kojoj se apsolutno sve, pa i suština naših bića, smisao našega postojanja na Zemlji, mjeri isključivo jednom mjerom: ekonomskom. Čovjeka/radnika tako smo rastavili na nasitnije dijelove ne bismo li mu izmjerili krvna zrnca produktivnosti, norme, valjanosti, znanja, sposobnosti, inteligencije, efikasnosti, reakcije, konkurentnosti, spremnosti na istrebljenje. Kroz rad, sebe i drugih. Svijet izvan ekonomije za nas, uspješno su nas uvjerili - ne postoji!
Istraživajući povijest i modele ponašanja ruski su znanstvenici zaključili kako je potrebno oko 25 godina da se promijeni ‘mindset‘ neke zajednice/grupe/države. Dakle, bilo je potrebno samo 25 godina da se (razvijeno) svjetsko pučanstvo uvjeri kako su smisao našega postojanja glagoli: šoping; imati; konkurirati; dokazivati se (statusnim simbolima). Da bismo to mogli treba raditi do iznemoglosti. Pa zato radimo. Ranom zorom, kasno navečer, vikendima. Uvijek i bez prestanka. Više nego što je ikada radio ijedan rob ili kmet. A smatramo se slobodnima.
Od trenutka kada je svijet (čitaj: SAD) napustio zlatni standard novac se kroz bankarski sustav počeo stvarati meteorskom brzinom. Novac koji ne postoji. Novac koji nema nikakvo uporište u realnoj ekonomiji. Potom su zaredale privatizacije. Pa zaduživanje. Pa smo stvorili zlatno tele potrošnje. Za to je razvijenome svijetu trebalo i manje od 25 godina. Onda je stigla kriza. Koja je pokazala da se model u tako kratkome vremenu poderao do nevidljivosti. Ali mi uporno sviramo po istome. S jednom, jedinom željom: vratiti stari sjaj potrošnje. Ne zanima nas ništa nova, ništa drukčije. Zdravi razum i vlastiti vid zamijenile su beskrajne analize i seciranja. U to ime rado bismo i državu/e pretvorili u ‘ekonomat‘. Hrvatska je, doduše, jaaaaako daleko od toga (u globalnim razmjerima ionako smo poput Plutona, malo jesmo planeta, malo nismo, potpuno smo beznačajni), ali bez brige, bit će. Jer svijet već jest jedna velika ‘sretna‘ korporacija ‘sretnih‘ ljudi. Samo je pitanje vremena kada će se u nju uključiti svi.
Pa kad smo već tako sretni, jeste li se pokušali sjetiti kada ste se posljednji puta nasmijali? Onako, bez razloga, samo zato što je život lijep? Kada ste imali vremena neopterećeni poslom popričati sa svojom djecom? Onako, bez veze, samo zato što je život lijep? Kada ste u miru, bez zvonjave mobitela i notifikacije pristizanja službenog maila, pročitali knjigu? Običnu, ne-ekonomsku? Onu koja, ne daj bože, budi kritički um? Onako, bez veze, samo zato što je život lijep?
Ah, da, smijeh je nevažan. Nije ekonomičan. Pitanja su glupa. Jer mi postojimo samo da bismo usrećili kapital. Mi smo ovdje da mu služimo. Nikako obrnuto. Naš je um u manje od 25 godina postao potpuno podešen na ekonometriju. Sva ljepota življenja izvan nje za modernog homo oeconomicusa ne postoji. I ne, ne mislim da je bivši sustav bio bolji. Sve je to ista matrica, samo je pakiranje ponešto različito kako bismo mislili da imamo izbora.
Izbor postoji, ali ne nalazi se u ekonomiji.