Super je što se svi pravimo da izbori nešto znače. Da mijenjaju. Da donose svježinu. Da su jako važni. Da tako izražavamo smisao demokracije.
Pluralizma. Da iskazujemo novi smjer. Novu etapu ‘razvoja‘, bla, bla… Društvene su mreže pretrpane zapjenjenim napadačima i braniteljima predsjedničkih kandidata. Zbog funkcije koja suštinski, u praksi, ništa pod kapom nebeskom ne znači. Osim biračima kojima su izbori njihovih ‘pet minuta‘ vlasti/slave. Da se razumijemo, potpuno je okej vjerovati kako ta funkcija (ili bilo koja druga politička) ima nekakvoga smisla. Ja radije čitam prave bajke. Nemjerljivo je jeftinije.
No strah me onih drugih izbora. Uvjerenja da ćemo zaokruživanjem nešto stvarno promijeniti. Upravo parlamentarni izbori pokazuju da jedna od najvećih optužbi koju je realni sektor izrekao na račun politike – odsustvo kontinuiteta – nema veze s mozgom. Jer ako postoji ikakav link između lijevih i desnih onda je to upravo – kontinuitet! U krađi, korupciji, uništavanju, neznanju, nesposobnosti, rodijaštvu, uhljebljenju. Ako netko vjeruje da su jedni bolji od drugih, da su jedni manji, drugi veći štetočine (pa ima smisla glasovati protiv), alal im bilo.
Da sam ovaj tekst pisala jučer ne bi bio ovako pristojan. Bila bih zapjenjena poput branitelja. Od jutra, kada mi je Zagreb parking (koji se financira iz moje/vaše plaće) dignuo tlak jer ne nudi uslugu koju plaćam, do prijepodnevnog brifinga u instituciji koju sam nekoć iznimno poštovala. Danas mi je već izgovaranje njenog imena poput šake u trbuhu. Jer je prvi čovjek te institucije učinio uslugu političkome prijatelju koji je učinio uslugu velikome privatnom poduzetniku (ako je tko mislio da se samo državni sektor uprljan, a privatni čist ko‘ suza) koji je dugovao uslugu prijatelju izbačenome iz privatne tvrtke koji se morao uhljebiti u državnoj tvrtki koju će onaj prvi čovjek iz rečenice natjerati da plati pola milijarde kuna jer ne postoji drugi način da opravda smjenu čovjeka koji je tu državnu instituciju vratio na (zdrave) noge. Pola milijarde naših – nepotrebnih! – kuna za uhljebljenje prisilnoga prebjega iz privatne u državnu tvrtku! Ima li još naivnih koji misle da postoji razlika između neizlaska na izbore (i, kao, predaje glasova stranci koja ne dijeli vaš/naš svjetonazor) i zaokruživanja na papiru (stranke s kojom dijelimo svjetonazor)? Izbori su teška iluzija. Zbog čega sam stigla do kancerogenoga stadija u kojem ne gledam televiziju/je, na radiju slušam isključivo glazbu, portale biram prema (nježnim, nepolitičkim, neekonomskim) naslovima. Postala sam novinarka koja ne čita vijesti. Jer mi se gade. Jer izbori neće riješiti ništa. Jer ova zemlja nema budućnosti. Možda, eventualno, jednom, ako, kada, naša djeca pobjegnu iz zemlje. I ostanu u bilo kojoj nigdjezemskoj najmanje deset godina.
Dok im se nekom futurističkom injekcijom ne izbriše sjećanje na hrvatsku trulež. Dok potpuno ne izgrade novi mentalni sklop. Kako ćemo mi koji ostajemo preživjeti tih deset godina? Pa, nećemo.