Ima ljudi koji nemaju predodžbu o tome što je, zapravo, uloga odvjetnika pa se kao klijenti često ustručavaju pitati ih ili zatražiti nešto. Pokazuju to neki primjeri
Nekoliko me je puta u redakciji posjetila gospođa o čijem sam slučaju jednom pisao u ‘Pravdi’. Riječ je o sporu zbog zemljišta koji vodi već dugo. Otišli bismo u obližnji kafić i razgovarali o razvoju situacije u tom sporu. Međutim, nije toliko važan taj slučaj koliko nešto drugo. Svaki put žalila mi se kako ima osjećaj da su svi u tom sudskom postupku protiv nje, možda čak i njezin odvjetnik. Sjećam se da sam joj govorio da potraži najboljeg odvjetnika i da u njega mora imati povjerenje jer je on njezin jedini prijatelj u toj situaciji. Nije dobro prema odvjetniku, onog trenutka kad se odabere, nastupati s rezervom i na kapaljku mu dozirati informacije. Upravo suprotno; a pokaže li se da je loše zastupa, lako mu je dati otkaz. Moram priznati da nisam baš previše vjerovao njezinim sumnjama sve dok me nakon nekoliko druženja nije zamolila da joj pomognem rekavši da se teško nosi s odvjetnikom druge strane.
Odvjetnikova šutnja
– Sva se izgubim jer ne znam propise, ne znam što trebam reći jer se bojim da ne kažem nešto pogrešno – govori mi sugovornica.
– A zašto vi uopće govorite, što radi vaš odvjetnik? Šapne li vam bar nešto? – pitam ja.– Ništa, cijelo vrijeme šuti – kaže ona.
Nije mi bilo jasno pa sam je pitao kako to da šuti, zar ništa ne progovara, a sugovornica mi potvrdi.Ovu priču ne bih vjerojatno nikad ispričao da ovih dana, pretražujući nešto, nisam naletio na onu u kojoj se jedan čovjek boji da ga odvjetnik vara. U toj je priči on tražio da mu odvjetnik dâ dokumentaciju na uvid, a ovaj mu je, navodno, odgovorio da nema pravo tražiti to od njega, napomenuvši mu usput da se osjeća povrijeđenim jer njegov klijent očito nema povjerenja u njega. Zato čovjek pita, jer nije siguran, ima li pravo od svog odvjetnika tražiti dokumentaciju na uvid. Ta priča podsjetila me na moju sugovornicu, ali i na mog oca koji je također znao reći kako se boji da će se naš odvjetnik dogovoriti s protivničkim i da ćemo izvisjeti. Očito je da ima ljudi koji ne razumiju da imaju pravo kontrolirati odvjetnika i da ovi ama baš ništa ne mogu učiniti bez klijentova odobrenja. Doduše, odvjetnik može savjetovati, ali klijent ipak odlučuje što tražiti u sporu i hoće li pristati na nagodbu ili odustati od svega.
Odvjetnik je glasnogovornik
Rekao sam to i svojoj sugovornici jer se u njezinu slučaju moralo dogoditi suprotno, tj. da ona šuti, a da odvjetniku, da budem malo grub, naredi da govori. Zašto nije bilo tako, tj. je li tog odvjetnika kupila suprotna strana, teško je dokazati, no u mojoj je sugovornici očito vidio pravno neuku i nesigurnu osobu te se ponašao onako kako ne bi smio znajući da ona neće ništa prigovoriti. I ne začuđuje što se neki odvjetnici ponašaju bahato jer znaju da mnogi naši ljudi u njih gledaju kao da su im suci, a ne odvjetnici.Pojednostavnjeno, odvjetnik je klijentov glasnogovornik i njegov najbolji prijatelj kad god se govori o sudskom postupku. Odvjetnik je taj koji osmišljava taktiku zastupanja, a klijent koji ga plaća ima pravo uvida u svaki dokument i pravo analizirati svaki njegov potez. Tek kad se klijent tako postavi, mora ugraditi i element povjerenja u odvjetnika, kojega lako može zamijeniti drugim ako mu se rad ovoga ne sviđa