U ovoj ‘Pravdi‘ otvorio bih raspravu o, nazovimo to tako, slobodnom sudačkom uvjerenju. Riječ je o procjeni suca da neki dokaz nije nužno izvesti bez obzira na zahtjev stranke u postupku.
Na to me je potaknula reakcija jednog čitatelja na ‘Pravdu‘ u prošlom broju kada smo pisali o lažnim posrednicima u osiguranju. Da podsjetim, posrednici bi preuzeli cijeli iznos premije osiguranja od vlasnika automobila, a onda bi uplatili samo prvu ratu te ostatak zadržali za sebe. Nakon toga uslijedile su ovrhe osiguravajućih kuća za preostali iznos.
Čitatelj tvrdi kako je i on prevaren i da nije potpisao nikakav ugovor ni sa jednim posrednikom, pa je na sudu pokušao osporiti ovrhu. U ovoj se priči ne stavljamo ni na jednu stranu, bez obzira što bi se zbog toga mogao čitatelj naljutiti, jer zaista ne možemo utvrditi je li potpisao ugovor ili nije. No u jednoj je stvari, smatram, čitatelj u pravu jer se požalio da sudac nije htio prihvatiti njegov prijedlog za grafološko vještačenje potpisa na tom ugovoru.
Složni odvjetnici
To je, smatra, bio njegov adut da je sve laž i da je prijedlog ovrhe neosnovan jer ugovornog odnosa nije ni bilo. Tako on tvrdi. U zapisniku sa suđenja koji je poslao može se pročitati sljedeće: ‘Sud je takav prijedlog odbio budući da uvid u tu dokumentaciju golim okom ukazuje da je riječ o istim potpisima, pa sud zaključuje da je potpisnik police osiguranja – kao ugovaratelj – ujedno potpisnik sporazuma o uvjetima plaćanja premije osiguranja.‘
Sličan je problem prije nekoliko godina imao i jedan član moje šire obitelji kojem je sud također odbio zahtjev za grafološko vještačenje potpisa. Zato mi je problem našeg čitatelja još razumljiviji (iako ga, ponavljam, ne branim) jer je to argument koji može biti presudan u donošenju presude.Pitao sam neke odvjetnike u Hrvatskoj što misle o tom problemu. Uz inzistiranje da im se ne objavi ime, svi do jednog rekli su da sud ima pravo procijeniti hoće li se prihvatiti dokaz ili će se izvoditi dokazivanje tijekom postupka, ali da bi kod takvih zahtjeva koji mogu biti ključni u nekom postupku takvo što trebala biti iznimka. Zato su rekli da bi se grafološko vještačenje uvijek moralo prihvatiti.
Pitanje kriterija i savjesti
Naime, u čemu je problem. Vještaci postoje upravo zato što sudac nije stručnjak za neko područje. U ovom se slučaju sudac stavio u ulogu vještaka jer je uvidom u dokumentaciju golim okom zaključio da je riječ o istim potpisima. No što ako je riječ o vrlo vještom krivotvoritelju koji je danima uvježbavao potpis našeg čitatelja. Mogao je prilično dobro napraviti gotovo identičan potpis koji se baš ne može primijetiti golim okom.
Odvjetnici smatraju kako nije isključeno da takva presuda ipak padne na županijskom sudu te da čitatelj može očekivati da se postupak vrati na početak s nalogom sucu da se izvede dokaz vještačenjem. Tako će se i definitivno znati govori li čitatelj istinu ili ne.
Pravo je pitanje dokle u pravosuđu seže sportska kovanica ‘slobodno sudačko uvjerenje‘. Pitanje je to odgovornosti i savjesti, ali i kriterija kojih bi se uvaženi suci morali držati. Kriteriji i postoje da se izbjegnu subjektivne procjene od kojih nisu imuni ni suci kao ljudi, a jedan od kriterija koji dokaz uzeti u razmatranje je i taj da je ključan. U ovom je slučaju to zanemareno.