Piše: Stjepan Lović, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Ministarstvo pravosuđa i uprave uputilo je u e-Savjetovanje izmjene i dopune Zakona o obveznim odnosima (ZOO) i Zakona o parničnom postupku (ZPP) kojima se uvodi registar ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i ograničava broj mogućih sklopljenih ugovora. Najavljeno je da je tim izmjenama cilj spriječiti zloporabu instituta ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju.
Riječ je o ugovorima kojima se primatelji uzdržavanja, dakle vlasnici imovine, obvezuju ili u času potpisa ugovora ili u času smrti prenijeti na davatelja uzdržavanja svoju imovinu, a zauzvrat se davatelj uzdržavanja obvezuje uzdržavati primatelja uzdržavanja, odnosno izvršavati prema njemu obveze jasno propisane tim ugovorom. Dakle, jasno su određene činidba i protučindba. E sad, Ministarstvo je zaključilo da se ti instituti zloupotrebljavaju pa predlaže, naravno, izmjene zakona.
Koje su to ‘spasonosne‘ izmjene
Pučka pravobraniteljica iznijela je podatak da je tijekom 2021. bilo sklopljeno više od 7500 ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju, a ‘istraživanje‘ je pokazalo da se 63 posto osoba koje su sklopile takve ugovore nije prethodno raspitalo o pravima i obvezama koje iz njih proizlaze. Iznesen je i zaključak da primatelji uzdržavanja ne znaju razliku između ugovora o doživotnom uzdržavanju, prema kojem imovina prelazi na davatelja uzdržavanja u času smrti primatelja uzdržavanja, i ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, prema kojem imovina prelazi na davatelja uzdržavanja u času potpisa tog ugovora.
Dakle, zbog neznanja učinaka tih ugovora sada se planiraju zakonske izmjene. Pa je tako najavljeno da će se uvesti registar ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju koji će se voditi u Hrvatskoj javnobilježničkoj komori i u koji će se unositi podaci o sklopljenim i raskinutim ugovorima te postupcima koji se pokreću radi utvrđenja ništetnosti, poništenja ili raskida takvih ugovora. On bi trebao omogućiti provjeru jesu li ugovaratelji već sklopili ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i s koliko njih. Novosti su i ograničavanje broja takvih ugovora na maksimalno tri te propisivanje odredbi o ‘osnivanju služnosti i pridržaju prava stvarnog tereta‘.
Koliko još upozorenja
Međutim, postojeća zakonska rješenja podjednako štite obje strane i pružaju dovoljno pravne sigurnosti primatelju uzdržavanja, i u času potpisivanja ugovora i u slučaju da davatelj uzdržavanja ne ispunjava svoje obveze prema primatelju uzdržavanja. Tako je npr. člankom 580. ZOO-a već propisano da ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i da ga treba ovjeriti sudac mjerodavnog suda ili potvrditi (solemnizirati) javni bilježnik ili pak treba biti sastavljen u obliku javnobilježničkog akta.
Istim člankom propisano je da je sudac ili javni bilježnik pri ovjeri ili sastavljanju dužan ugovarateljima pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice. Dakle, postojećim zakonskim rješenjem otklonjena je potreba izmjene zakona zbog toga što primatelji uzdržavanja ‘nisu svjesni što potpisuju‘. Nadalje, ako davatelj uzdržavanja ne ispunjava svoje obveze, primatelj uzdržavanja može zahtijevati raskid ugovora (čl. 583., st. 3. ZOO). Te zakonske odredbe primjenjuju se i u slučaju sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju (čl. 589. ZOO-a). Također, postojeća rješenja ZOO-a ovlašćuju primatelja uzdržavanja, pa i njegove sljednike, da sudski traži utvrđenje ništetosti tih ugovora iz mnogih razloga naznačenih odredbama ZOO-a.
Zaštitni mehanizmi
Za ugovor o dosmrtnom uzdržavanju jasno je propisano i da primatelj uzdržavanja može odrediti da se u njegovu korist, a na nekretnini koju trenutkom potpisa ugovora stječe davatelj uzdržavanja, osnuje stvarni teret uzdržavanja. U tom ugovoru moguće je ugovoriti i bilo koju služnost propisanu odredbama Zakona o vlasništvu, pa i onu prava plodouživanja, prava uporabe ili prava stanovanja, koja se sada propisuje kao obvezna.
I posljednja je izmjena koja ograničava broj sklapanja takvih ugovora na tri suvišna jer je u praksi učestalo da primatelji uzdržavanja jednim ugovorom prenose svu svoju imovinu na davatelja uzdržavanja. Koliko djelomične zakonske intervencije mogu izazvati pitanja i nejasnoća, vidljivo je i u ovom slučaju. Stranke moraju biti odgovorne i svjesne prava i obveza koje preuzimaju, a zakon već dovoljno štiti osobe čiji položaj i stanje druga strana namjerava zloupotrijebiti.
Također je već postala samo kozmetička zakonska izmjena propisivanje hitnosti pojedinih sudskih postupaka, što se predlaže i ovim zakonskim izmjenama u povodu raskida, utvrđenja ništetnim i poništenja ugovora. Koliko će postupak biti hitan, ovisi o mnogim čimbenicima na koje ni stranke ni sud ne mogu utjecati, što je pokazala i dosadašnja sudska praksa. Propise bi trebalo primjenjivati, a ne učestalo mijenjati.