Manjoj tvrtki vlasnik društva koje posjeduje više vrijednih nekretnina dugovao je znatan iznos. Dug bi se naplatio udjelom u nekretninama, ali s obzirom na to da je dužnik odugovlačio realizaciju pokrenuta je tužba, sastavljena u tvrtki vjerovniku bez odvjetnika. I gotovo siguran slučaj pošao je sasvim krivo
Sve dok se samo šalimo s izjavama tipa 'svatko može sve raditi, svačim se uspješno baviti i svačim rukovoditi' problema zapravo i nema. Međutim, kada to nije šala i kada netko to ozbiljno shvati i sukladno tome postupa, prijeti velika, ponekad i ogromna šteta. Kada je to samo pojedinačna šteta, to i nije neki poseban problem. Međutim, rijetko je riječ o izoliranoj šteti, najčešće je riječ o promašajima čiji se 'kolaterali' nekontrolirano šire u različitim smjerovima s različitim dosegom i intenzitetom.
Povod ovom tekstu je slučaj jednoga malog trgovačkog društva koje je, stjecajem okolnosti, vjerovnik veće tražbine čiji dužnik je vlasnik društva koje posjeduje više vrijednih nekretnina. Društvo vjerovnik je jako dugo vjerovalo beskonačnim obećanjima dužnika kako isprave o prijenosu 50 posto udjela 'tek što nisu 'stigle'.
Siguran u sebe
Kada je vjerovnik napokon izgubio strpljenje, odlučio se na pokretanje parničnog postupka s tužbom na 'utvrđenje i prijenos', uz prijedlog zabilježbe tužbe u registru trgovačkog suda. U strahu od velikih odvjetničkih troškova tužitelj je smatrao da je dovoljno malo pogledati primjere tužbi u priručnicima i/ili na internetu, a tijekom postupka će angažirati odvjetnika bude li to potrebno.
Tužba je u roku od par dana uzeta u rad i poslana je tuženiku na odgovor, s čim je tužitelj bio prezadovoljan. Rezultat je maksimalan mir i uvjerenje da je sve (pa i ulazak 'u rat' bez odvjetnika) jako dobro učinio i da mu je uspjeh zajamčen. Nažalost, to je samo mjehur od sapunice koji će puknuti, pitanje je samo kada će se to dogoditi. Evo dokaza.
Uzvratni udarac
Protivnička strana odlučila se angažirati odvjetnika i time sebi osigurati maksimalno stručnu potporu, potporu koja je pojačana i obveznom policom od odgovornosti za profesionalan rad odvjetnika. Mnogi odvjetnici imaju policu s minimalnim iznosom, ali mnogi imaju i višestruko 'bogatije' police. Angažirani odvjetnik saslušao je stranku, pregledao dokumentaciju uključujući i tužbu i savjetovao da nekretnine odmah budu opterećene zabilježbom nakane otuđenja i zabilježbom nakane opterećenja nekretnine iz Zakona o zemljišnim knjigama.
To je potpuno legalan potez koji je osigurao trećim osobama kao stjecateljima nekretnina ili vjerovnicima društva (ako se dogodi zajam ili kredit) tzv. red prvenstva na dan primitka podneska kod zemljišnoknjižnog suda. Međutim, tim potezom zabilježba na udjelima koju je poduzeo tužitelj potpuno je relativizirana i lako je moguće da na kraju neće ništa ni vrijediti ni značiti.
Što ako je primjerice riječ (kao tuženiku) o nekom društvu čiji je core buseness turizam, hotelijerstvo? Tu trenutačno vlada gotovo panika, posebno poslije događaja na teniskom spektaklu u Zadru. To znači da je svaki kredit dobro došao, a kredit takvom društvu danas će u pravilu značiti nepovoljne uvjete, svakako i najjače moguće sredstvo osiguranja, a to je (osim možda prvoklasne bankovne garancije) svakako solemnizirana hipoteka. Prodaja djeluje jeftinije i povoljnije, ali to je najčešće privid koji ne uzima u obzir kupoprodajnu cijenu, koja je u doba najgore turističke sezone nakon Domovinskog rata najniža moguća.
Pirova pobjeda
Dakle, od dvije mogućnosti koje je zabilježba ostvarila, obje su katastrofa za tužitelja, kojemu prijeti jedan do najgorih ishoda – čak i ako formalno pobijedi, vrijednost udjela bit će jako slična situaciji poraza umjesto pobjede. I sve to bez uzimanja u obzir žalosne činjenice da je dinamika žalbenoga trgovačkog suda takva da nije realno očekivati njegovu odluku u roku kraćem od tri godine. Vrati li se sve (što je čest slučaj) u prvostupanjski postupak, to se udvostručava. Za cijelo to vrijeme direktor ostaje isti, a jedina nada tužitelja je u eventualnim privremenim mjerama koje bi sud odredio.
Problem je samo u tome što tuženik i njegov osnivač nisu ništa nezakonito učinili, a u tom kontekstu privremena mjera nije baš vjerojatna aktivnost suda, koji bi time na sebe (odnosno državu koja odgovara za nezakonit rad suda) preuzeo preveliku odgovornost. Tim prije što je tužitelju na raspolaganju bilo traženje privremene mjere kod utuženja i to one koja bi društvu ili zabranila ili jako otežala bilo kakvo raspolaganje, pa i ono koje je društvo tuženik poduzelo.
Pomoć suda da bi se sanirao propust koji je tužitelj učinio, jednostavno, nije realna. Međutim, da je tužitelj angažirao odvjetnika, on bi ga zacijelo upozorio na moguće zamke i kako se može zaštititi, a osim toga tužitelj bi na svojoj strani kao jamca imao i osiguravatelja, što bi mu znatno olakšalo položaj.