Svaki poduzetnik koji se osjeća oštećen mjerama koje je Vlada donijela zbog suzbijanja pandemije trebao bi pričekati razvoj situacije i zasad iskoristiti sve dopuštene načine protesta. Za tužbe ima vremena, opći je zastarni rok pet godina, a za naknadu štete tri godine
Pandemija koja ne posustaje već mjeseci poharala je svjetsko i naravno hrvatsko gospodarstvo. Unatoč naporima Vlade da pomogne poduzetnicima, barem onim najugroženijima, svi će, osim rijetkih, osjetiti udar na poslovanje. U nevolji mnogi poduzetnici smatraju da im uza zabranu rada pripada i pravo na naknadu onoga što će zabranom rada izgubiti. Budući da je očito riječ o zabludi koju bi mnogi u budućnosti mogli jako skupo platiti, bolje je na vrijeme znati kako stvari stoje, odnosno kakav je pravni okvir i koje su (ne)mogućnosti.
Ustav i Zakon
Činjenica je da je od 28. studenoga do 21. prosinca 2020. što zabranjen, što ograničen rad mnogim poduzetnicima. Temelj te odluke Nacionalnog stožera od 27. studenoga 2020. je Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (Zakon), a temelj za tu zakonsku odredbu je Ustav Republike Hrvatske, konkretno njegov članak 16. prema kojemu se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Međutim, to ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
Zakon propisuje da je ograničenje pojedinih sloboda i prava zajamčenih Ustavom moguće samo u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda (makar uporabljeni pojam nije baš najbolje izabran ipak je i pandemiju moguće podvesti pod njega). O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Hrvatski sabor ne može sastati, na prijedlog Vlade i uza supotpis predsjednika Vlade, predsjednik Republike. Opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo.
Greške u koracima
Točno je da postoji čitav niz mogućih primjedbi glede aktualnoga pravnog okvira od Ustava, preko Zakona do Odluke. Ipak, pravno značenje je jasno. Zanemarivom možemo ocijeniti nespretnu formulaciju iz Ustava o prirodnim nepogodama (makar ovdje nije riječ ni o poplavi ni o potresu), ali stvar je potpuno drukčija glede toga što očito nema ni (dvotrećinske) odluke Hrvatskog sabora, još manje supotpisa premijera i predsjednika Republike. Tih odluka ne samo da nema, one nisu ni najavljene. Kada bismo i to zanemarili (što objektivno nije moguće), dolazimo do posljednjeg problema – udovoljavaju li ograničenja zahtjevima iz Ustava (ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju) i Zakona (opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba).
Ako tim uvjetima nije udovoljeno, posljedica je protupravnost kao element odštetne odgovornosti, uz moguću neusklađenost Zakona s Ustavom. Iako nije moguće generalizirati, očito postoji čitav niz potpuno nelogičnih mjera, što će, smatramo, za posljedicu imati zaključak da se nisu poštovali ni Ustav ni Zakon. Samo primjer zatvaranja kafića, čak i onih koji su radili samo na terasama, a dopušten je slobodan rad automata u pekarnicama i drugdje na kojima se kupuju kava ili piće znak je da mjere nisu ravnomjerno raspoređene. Slično je i sa sportom.
Neki su 'jednakiji'
Odluka je istodobno dopustila nastupe i trening juniorima nogometašima, a zabranila čak i trening praktično svima drugima, a naročito malim jedriličarima u klasi Optimist (najmanja jedrilica od metar i pol u kojoj dijete jedri samo, a trener u čamcu kontrolira vožnju 'na daljinu') i tenisačima (jedno igralište bilo na otvorenom bilo zatvorenom ima površinu od 800 metara kvadratnih za dva igrača uz visinu od najmanje 15 metara u zatvorenom), da o ronjenju i ne govorimo.
Jasno je da donositelj Odluke (čak i da zanemarimo Zakon) nije ni u primisli imao ni sport ni mlade ni interes djece, da o trenerima i mnogim drugima uključujući volontere ne govorimo, nego je zabranio treninge i natjecanja i time praktično uputio djecu na sve što je za njih zapravo štetno.
Svaki poduzetnik koji se osjeća oštećen trebao bi pričekati razvoj situacije i iskoristiti sve dopuštene načine protesta osim ipak neizvjesne tužbe (za nju uvijek ima vremena, opći zastarni rok je pet godina, a za naknadu štete tri godine). Naime, jedan dosta izgledan scenarij je da se političkim dogovorom postigne dvotrećinska većina, čak i uz povratan učinak, te da ta promjena sadrži i 'pokriće' za ono što je za sada očito protupravno. U zbrajanju stavaka štete koju trpe poduzetnike mogu samo utješiti djeca kojoj nikada nitko neće moći vratiti ono što im je ukradeno i što nikakav novac neće moći nadoknaditi.