Usprkos tome što mnogi upravitelje zgrada opisuju kao monopoliste, uhljebe i slično, prava je istina potpuno drukčija. Objektivno gledajući, to je, doista, prilično nezahvalan posao koji mogu (dobro) raditi samo oni koju tu djelatnost uistinu vole i koji se nadaju da će se njihov status popraviti. Prije svega, tu mislimo na pravni okvir koji mora biti takav da ne samo omogućava nego i potiče kvalitetno upravljanje. A to, bar u hrvatskom zakonodavstvu, nije tako.
Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Hrvatskoj stupio je na snagu 1. siječnja 1997., no za upravljanje zgradama važniji je sljedeći datum, 1. siječnja 1998., jer je u prijelaznim i završnim odredbama Zakona o vlasništvu propisao da su suvlasnici dužni sklopiti međuvlasničke ugovore – ako suvlasnici tako ne postupe, jedinica lokalne samouprave obvezna je postaviti prisilnog upravitelja. Na žalost upravitelja i upravljanja, Zakon o vlasništvu tada je bio fokusiran na drugo, u prvom redu na promjenu vlasničkog sustava; upravljanje zgradama bila mu je zadnja briga. Tada je to bilo i razumljivo, ali do danas zakonodavac (dakle, u više od dvadeset godina) na području upravljanja i upravitelja nije učinio gotovo ništa, a nije pomogla ni sudska praksa jer se taj zakon često tumačio strogo formalno.
Nema 'ne znam'
Koliko je to loše, pokazuje se najočitije u izvanrednim situacijama kao što je današnja, u kojoj smo izloženi ne samo pandemiji nego i snažnom potresu u glavnom i najvećem gradu države. Te okolnosti nameću svima, pa tako i upraviteljima, posebne izazove. Upravitelja, kao i sve druge profesionalce, obvezuje članak 10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima da u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Sve djeluje vrlo jednostavno dok se ne stavi u konkretan kontekst, a taj je kontekst (koji i sami upravitelji katkad zanemaruju) da su upravo oni ti koji suvlasniku nemaju pravo odgovoriti 'Ne znam.', 'Ne mogu' i slično. Ako suvlasnici nemaju novca, imaju pravo javiti se upravitelju i zatražiti odgovarajuće savjete na temu kako uzeti kredit, kako dati osiguranje i slično. Sadržajno kvalitetan savjet mora dati za svako stručno pitanje, dakle ekonomsko, pravno, građevinsko...
Hitni i nužni radovi
Što to znači, primjerice, za upravitelja zgrade u centru Zagreba u kojoj se u dijelu stanova ne smije stanovati, a preostali su oštećeni, ali u manjem opsegu? Zgrada ima više dimnjaka koji su u dijelu vidljivom iznad krova potpuno uništeni, a u donjem dijelu, čak do prizemlja, jako oštećeni. Logično je da upravitelj prije suvlasnika nađe kvalitetnu informaciju komu i kakav zahtjev predati radi smještaja npr. u Cvjetnom naselju, kako organizirati što žurnije uklanjanje ostataka dimnjaka koji prijete i životima i imovini, ali i provjeru statike. Međutim, tu obveze upravitelja ne prestaju, štoviše. Upravitelj mora suvlasnicima jasno predočiti što je moguće uz natpolovičnu, a što uz potpunu suglasnost svih suvlasnika. Katkad je moguće premostiti pitanje suglasnosti nalogom inspekcija za hitne i nužne radove, ali problem (koji se često zanemaruje) može biti i u tome što se odredbe o hitnim i nužnim popravcima (čl. 382. – 383.) nalaze u tzv. prijelaznim i završnim odredbama koje se primjenjuju samo dok suvlasnici svoje odnose ne urede u skladu s odredbama glave 4. trećega dijela ZV-a (čl. 66. – 99.).
Stvarnost je nešto drugo
Stvarno stanje i stvarni problemi vrlo su često jako daleko od onoga što je zamislio zakonodavac. Zar nije točno da su mnoge tavanske prostore neke osobe zaposjele bez ikakvoga pravnog temelja ili s veoma dvojbenim temeljem, a pristup krovu i dimnjacima na krovu moguć je ili najlakši jedino onuda? Točno je da suglasnost 'ilegalca' pravno ne znači ništa dok se razgovara o pravu, ali što učiniti kad su tema stvarni odnosi ili posjed?
Kolika je uopće svijest o tome da su mnoge zgrade sagrađene na pravu građenja, a Zakon o vlasništvu propisuje da se zgrada, ako se sruši toliko da se u njoj ne može stanovati, mora obnoviti u roku od šest godina ili pravo građenja ex lege prestaje ukinućem – tko će najprije uskladiti sve suvlasnike, a ako ih i uskladi, tko će osigurati novac? Jasno je da će to biti razmjerno lako kadrovski i u drugom smislu podnijeti ako je riječ o velikom upravitelju kao što je npr. Gradsko stambeno-komunalno gospodarstvo, ali kako zamisliti upravitelja s nekoliko zaposlenih koji upravlja s nekoliko stotina prostora da uspješno izvršava sve obveze prema suvlasnicima?
Pritom treba biti jasno da upravitelji nemaju nikakvu obvezu biti financijski servis za suvlasnike, ali to je, zapravo, jedino u vezi sa zgradom, za što upravitelji s pravom mogu reći da to nije njihov posao. Točnije, nije posao upravitelja ni odlučivati umjesto suvlasnika, ali jest njegov posao stručno pripremiti i predložiti suvlasnicima što učiniti.