Razvoj znači usvajanje novih navika, novih ponašanja. Otpuštanje starih navika, stjecanih godinama. To otpuštanje jednih i usvajanje drugih, novih - vrlo je zahtjevan i bolan proces.
Promjena nije stvar izbora. Razvoj je izbor. Ako se želite razvijati – i kao pojedinac i kao organizacija – morate biti spremni na bol.
Ako ležite u parku na klupi – to je promjena. Vrijeme prolazi, mijenja se doba dana oko vas, sunce mijenja svoj položaj na nebu – jednom riječju mijenjate se i vi. Ako ništa drugo malo ste dalje odmakli na vremenskoj crti godina. Jeste li to htjeli ili izabrali? Ne. Promjena je neizbježna. Znači li to i da se razvijate? Ne.
Rekla bih da je promjena neminovna i da je ne možete izbjeći, ali da ona ne znači nužno razvoj. Promjena vam se zbiva htjeli vi to ili ne. Već samo stajanje u redu na blagajni vas mijenja: jer nakon blagajne vam je i stanje u novčaniku promijenjeno. Znači definitivno je i sama kupovina promjena za vas.
A razvoj? Razvoj je stvar izbora i akcije.
Za razvoj morate biti aktivni! Da bi nešto bilo razvoj - mora biti izbor! Ne može netko drugi raditi vaš razvoj na vama, ako vi to ne želite.
Da, na početku života (i pojedinca i organizacije) događa se razvoj sam po sebi, ali nakon nekog vremena, ako želite razvoj – morate se oznojiti. Mora vas boljeti. Morate raditi teške izbore. I morate snositi posljedice tih izbora. Vi osobno.
U razvoj morate uložiti – investirati. Nužna investicija su energija (volja, želja) i vrijeme (razvoj traje), a ponekad i novac. Ako gledamo prema formuli vrijeme=novac, ispada da uvijek morate investirati i novac, ali i samo postojanje vas košta, pa ćemo novac izostaviti iz ove formule. Barem za ovu priliku. Ulaganje novca neka bude idući izbor koji radite. A pitanje odnosa kvalitete razvoja i uloženog novca je pitanje za sebe.
Kako to ide s razvojem?
Razvojni put vodi od teoretskog dijela, preko akcije do cilja (rezultata). Kvrgav je to put i na mnogo mjesta postoje zamke i mamci koji vam mogu odvući pažnju od samog cilja (a ponekad vas i fizički odvuku).
Prvo morate načelno odlučiti da se želite razvijati. 'Načelno' - zato što ste u ovom trenutku još uvijek u području teorije. Akcija tek slijedi..... ili ne. Tu smo na nivou: 'želim naučiti kineski' i 'rado bih da mogu većinu radnji raditi s obje ruke podjednako dobro'.
Zatim birate cilj tog, za sada još teoretskog, razvoja. Što mi je potrebnije? Što je bolje za mene i moju sadašnjost? Ili budućnost? Što želim postići?
Slijedi analiza sadašnjeg stanja i biranje smjera i načina kojim ćete ići do cilja. Kako je brže doći do cilja? Ili lakše? Tu leže i neke opasnosti: je li cilj predaleko ili je put do njega predugačak, prekvrgav, prezahtjevan? Što ako je cilj u magli? Možda je bolje izabrati jasniji cilj? Ili lakši? I na kraju ste se kroz jednu ili više iteracija ipak odlučili za cilj i način dolaska do tog cilja.
E, sad kreće onaj zahtjevniji dio – akcija. U toj točki naš razvoj ili kreće ili ne kreće. Prema mojem iskustvu, ovo je točka u kojoj u pola slučajeva zakažemo. Skoro uvijek iz dobrog i opravdanog razloga. Ako je to slučaj (da smo ne-krenuli) skloni smo reći da početak razvoja odgađamo. Ali nemojmo se zavaravati – ta odgoda može trajati godinama, a ponekad i zauvijek. Meni, a vjerujem i većini ljudi, ovdje dobro dođe netko da me 'gurne' u razvoj i akciju. Netko tko zna i kako i što trebam poduzeti. Ali ako ja nisam spremna podnijeti bol – ništa se ne događa. Koje ustupke ja moram napraviti da bi mi motorika dominantne i nedominantne ruke bila podjednako dobra? Koja svoja dosadašnja ponašanja moram promijeniti? Koja su to nova ponašanja koja moram naučiti i koristiti, usvojiti?
Ako smo izabrali razvoj i akciju, čeka nas još dosta boli. Recimo da ste odlučili da želite dodatno razviti motoriku nedominantne ruke i napravili ste plan kako ćete to postići.
Prvi korak - od sutra ujutro neke jednostavne radnje radite nedominantnom rukom. Za vježbu odlučite zube prati drugom, nedominantnom rukom. Pranje zuba i nije neka komplicirana stvar. Trebalo bi biti jednostavno. Donijeli ste čvrstu odluku i krećete u akciju! I onda prvo jutro, uz svu muku i bolne posljedice za vaša usta i desni, operete zube nedominantnom rukom. I drugo jutro. I treće. A onda jednu noć slabije spavate, jedva otvorite oči ujutro i sve radite u polusnu... i kad se razbudite shvatite da ste zube oprali dominantnom rukom, automatski, po navici, kao i toliko puno puta do tada. I tako ste se prirodno osjećali. Djelovalo je ispravno. I niste trebali uložiti toliko energije u pranje zuba. A i niste toliko puta udarili četkicom u zube. Radili ste to automatski i niste niti razmišljali o tome. I eto nas opet kod prekretnice: zašto ste uopće izabrali prati zube nedominantnom rukom kad je dominantnom toliko lakše, brže, prirodnije? Zašto ste to uopće počeli raditi? Koji vam je bio cilj?
Otpuštanje jednog ponašanja i/ili navike nije lagano. Traži ulaganje puno truda i energije. Bolno je. Dodatno, ne događa se preko noći, već traje. A sve što traje ima još puno točaka u kojima se nude razni izbori i u kojima postoji mogućnost vraćanja na staro, uobičajeno, prirodno. Svaki dan radite izbor ustrajati ili odustati. Razvoj je stvar izbora, i to ne jednog, nego puno, puno, puno njih u nizu.
Što birate: promjenu ili razvoj??? Sada bolne desni da biste jednog dana nedominantnu ruku koristili podjednako dobro kao dominantnu?
Vaša HRuša