Kako ćeš znati okus pobjede, ako nikada nisi okusio poraz? Kako ćeš ustati, ako nikada nisi pao? Kako ćeš znati što je gore, ako nikada nisi bio dolje? Kako ćeš znati što je izvrsno, ako nikad nisi probao loše? Biti izvrstan znači svaki dan težiti tome da smo bolji - danas bolji od sebe jučer i sutra bolji od sebe danas. Truditi se da svakoga dana učimo i napredujemo u svemu što radimo i jesmo. I kada padnemo ustati i ići dalje. Ne odustajati. Ustrajati. Pasti i izRasti.
No, mi kao da smo tu pilu okrenuli naopako i u tu jednostavnu formulu nepotrebno uveli još drugog člana. Kao školarci... Moje dijete uz iznošenje vlastite (slabije) ocjene uvijek doda i okvir, da ja ne bih bila izgubljena ili zbunjena: 'nitko nije dobio peticu' ili 'drugi su dobili još slabije ocjene'. Obično ovaj 'nitko' znači 'njih pet je dobilo peticu' (znači ipak je netko, a ne nitko), a 'drugi su' znači da je barem jedan učenik dobio slabiju ocjenu od njega (nije on najgori).
Istu formulu koristimo i mi odrasli. Tako se u našoj kulturi (državnoj, organizacijskoj, timskoj, osobnoj ...) 'biti izvrstan' uz drugog člana u formuli definira kao 'biti bolji od drugih'. Pa umjesto da se trudimo i radimo da svaki dan budemo izvrsni i bolji od sebe samih (a time vjerojatno i od drugih) – mi se trudimo pokazati da su drugi lošiji od nas. Ponekad ne samo pokazati, već i dokazati kroz matematički objektivnu formulu. Ulažemo energiju, umjesto u vlastiti rast i izvrsnost, u traženje i ukazivanje na tuđe pogreške. Ulažemo energiju u zakucavanje drugih u zemlju. I onda kada ih zakucamo (pozitivno im oduzmemo, negativno dodamo) - zaključimo da smo mi bolji od drugih, da smo mi izvrsni. A nismo po toj formuli niti bolji, a kamoli izvrsni.... niti od sebe niti od drugih.
Zašto više tražimo i volimo tuđe pogreške?
Učili su nas da 'biti bolji od drugih' podrazumijeva negriješiti. Učili su nas da griješiti nije poželjno. Ako griješiš – riskiraš da ne budeš bolji od drugih.
Pogreška je u našoj kulturi nešto što ima negativni predznak. Je li taj predznak realan? Ili ispravan? U našoj kulturi ljudi ne vole griješiti, ne vole priznati da su pogriješili i ne vole kad ih se 'uhvati' da su pogriješili. Skloni smo vlastite pogreške skrivati, zataškavati i ne priznavati, tražiti krivca u nekom drugom ili krivicu prebaciti na okolnosti. Tako je valjda lakše...
Pogriješiti nije ugodno. Prvo, nismo bili 'bolji od drugih', zatim smo dobili drugačiji ishod od željenog i onda se još moramo suočiti i s odgovornošću našeg doprinosa tom neželjenom ishodu. Teško je osvijestiti pogrešku i priznati je (barem sebi, ako već ne i drugima), preispitati je i uzeti iz nje nešto za dalje. A onda još i preuzeti odgovornost da to nešto što smo dobili iz pogreške, ugradimo u svoj daljnji put. Da mijenjamo načine i navike funkcioniranja.
Kažu da ako ne griješiš – ne rasteš. Kroz rast težiš izvrsnom sebi. Kažu i da pametni uče na tuđim greškama.
Što se mene tiče, shvatila sam da kvalitetnije učim na vlastitim pogreškama. I možda je to zato što ne spadam u ovu prije spomenutu kategoriju, možda ne gledam u pravom smjeru, možda mi treba više rana i ožiljaka da naučim, a možda samo teže učim i brže zaboravljam... No, usprkos dobrobiti učenja iz grešaka i otvorenosti za njih - nitko ne voli griješiti. I to je OK. Ali nešto ne voljeti, ne znači da to nije dobro za nas. Nisam niti sirup voljela piti kad sam bila bolesna, ali mi je činio dobro. Ne volim niti iz svoje zone ugode izlaziti, ali to čini dobro mojem razvoju.
Voljeli griješiti ili ne, učili na tuđim ili na vlastitim greškama, spoznali jedno nešto u greški ili više njih – bitno je da svakoga dana, u svakom pogledu, napredujemo. Da gledamo vlastite greške, prihvatimo ih, damo im pozitivni predznak i uzmemo iz njih sve što nam treba na daljnjem putu prema vlastitoj izvrsnosti!