Pišu: Igor Ilić Serval i Dražen Grgić
Gotovo dvadeset godina, sve do početka novog tisućljeća, kompenzacije su bile način preživljavanja mnogih hrvatskih tvrtki u ondašnjoj i potom novoj državi u uvjetima velike nelikvidnosti. U početku jednostavne između dvaju poslovnih partnera, kompenzacije su se pretvorile u složene lance dugovanja, potraživanja i prebijanja. U krizi koja nam slijedi nelikvidnost se opet čini izvjesna
Fraza koja nas zadnjih mjesec dana uz 'koronu' prati na svakom koraku je #ostanidoma. Slijedi je neizbježno – koliko dugo? Pitanje koje muči sve vlade svijeta. Tri mjeseca, šest, godinu? Na pomolu je jedna od najvećih svjetskih kriza. Iako hrvatska vlada pokreće pakete mjera za ‘preživljavanje’ poduzetnika, uskoro će strah od ekonomskoga kolapsa nadjačati strah od virusa.
Koliko će vremena trebati da se zamašnjak ekonomije ponovno pokrene i vrati u normalu? Bez potrošenih ili nenaplaćenih potraživanja koja nas dočekaju početkom ‘novog’ ciklusa te bez dodatnih kreditnih zaduženja neće se moći pokrenuti proizvodnja. Ispunjenje obveze prema dobavljaču koji je također ponovno pokrenuo proizvodnju može doći na red tek kad se vlastiti proizvod napravi, proda i naravno naplati. U većini dobrih slučajeva za to će trebati i više od 120 dana.
Opća nelikvidnost samo je jedna od posljedica ove situacije. Povećana potražnja za likvidnim sredstvima može podići kamatne stope, a sve zajedno opet otvara prostor za multilateralne kompenzacije i otkup potraživanja kao pomoć malim poduzetnicima. O čemu je riječ znaju stariji, mladi stasali u posljednjem desetljeću to ne poznaju ili imaju neko mutno znanje, a nove multilateralne kompenzacije radit će neki novi klinci.
Početak – raspad Jugoslavije
Potkraj 1989. tadašnji predsjednik SIV-a (Savezno izvršno vijeće) Ante Marković počeo je obuzdavati hiperinflaciju od 2679 posto na godinu. Uz niz ekonomskih mjera uveden je konvertibilni dinar, a tečaj je fiksiran: jedna njemačka marka – sedam dinara. Zaustavljeno je nekontrolirano tiskanje novca i početkom 1990. inflacija je potpuno srušena. Počeo je oporavak ukupne ekonomije, ali i problemi za troma i neproduktivna socijalistička poduzeća.
Nestašica likvidnih sredstava sve više je gušila privredu. Od početka do kraja mjeseca financijski direktori skupljali su novac za plaće. Tek nakon toga na red bi dolazili dobavljači, koji su također skupljali za plaće radnika. Za većinu ‘komercijalista’ tog vremena posao se pretvorio u traženje kompenzacijskih lanaca. Do tada je bila poznata međusobna kompenzacija dvaju poslovnih partnera, koja je mogla biti robna ili financijska. Robna je podrazumijevala kupnju robe od dužnika za iznos potraživanja, a financijska je pružala mogućnost uključivanja više sudionika. Pokušaj da se neplaćanje dobavljača riješi Zakonom o obvezama plaćanja među korisnicima društvenih sredstava urodio je izdavanjem mjenica (najčešće bez pokrića). Kako bi poduzeća izbjegla naplatu takve mjenice, bilo je potrebno pronaći dužnički lanac i nizom indosma mjenica vratiti je do izdavatelja.
Objašnjavajući ljudima čime se bavim pričao sam im sljedeći vic:
Dolazi gost u hotel i traži sobu (prije korone). Recepcionar mu odgovara da nema slobodnih soba. Gost vadi 100 eura i daje recepcionaru. Ovaj uzima: 'Ispričajte me na trenutak.' Odlazi do Pere kuhara: 'Pero vraćam ti onih 100 eura što sam izgubio na kartama.' Pero uzme novac i ode do sobarice Marice: 'Marica vraćam ti onih 100 eura što si mi posudila za benzin.' Marica požuri do čistačice Mice da joj vrati dug od 100 eura za novu haljinu. Dok se vraćala na posao Mica u dizalu naleti na recepcionara Jožu: 'Joža, vraćam ti onih 100 eura što sam ti ostala dužna za drva.' Joža uzme 100 eura, vrati se na recepciju i pruži novac gostu: 'Oprostite, nemamo slobodnih soba.'
Burza kompenzacija
Bilo je sve teže pronaći sve duže lance i pamtiti sve veći broj informacija o dugovanjima i potraživanjima. Osim toga, proces poštanskog putovanja mjenice po cijeloj Jugoslaviji bio je iznimno spor. Istodobno, bili su to počeci kompjuterizacije (PC286) i nove tehnološke revolucije (faks uređaja). Osmislio sam program za pronalaženje ‘dužničkih’ petlji i obrazac za prijeboj koji je omogućavao mnogo brže rješavanje kompenzacije i smogao hrabrosti zaplivati u privatne vode. Pronašao sam partnere sličnih razmišljanja i potkraj 1990. realizirao prvu Burzu kompenzacija. Bio je to početak multilateralnih kompenzacija. Jednostavnim jezikom višestruko prebijanje (ne fizičko) obveza i potraživanja pravnih osoba zakonski utemeljeno na dva do tada poznata ekonomska instrumenta: cesiji (ustupanje potraživanja) i asignaciji (ustupanje duga).
U početku bilo je jako teško uvjeriti financijske direktore da surađuju s privatnom tvrtkom i prihvate neke novotarije. Ubrzo su shvatili prednosti i koristi takvog sustava rada. No, počeo je raspad Jugoslavije. Nelikvidnost je još više porasla. Vlada Republike Hrvatske 12. ožujka 1991. donosi Uredbu o obveznim prebijanjima obveza i potraživanja pravnih osoba. Obvezna multilateralna kompenzacija provedena je u pet ciklusa. Za većinu poduzeća ukupni rezultati su relativno zadovoljavajući. Bez dodatnih sredstava smanjen je dio duga između poduzeća. U tom sustavu najbolje prolaze veletrgovci koji imaju i potraživanja i dugovanja pogodna za kompenzaciju.
Problem su velika poduzeća kao Končar, Đuro Đaković ili brodogradnja, koji na domaćem tržištu imaju velike obveze za repromaterijal, a nemaju domaćih potraživanja, jer su njihovi proizvodi prodani na stranim tržištima. U sličnoj situaciji su i maloprodajni trgovački lanci koji duguju dobavljačima, a skoro i nemaju potraživanja jer robu prodaju za gotovinu. Dodatno je cijeli sustav naplate potraživanja zakomplicirala liberalizacija uvoza. Problem naplate počeo se rješavati otkupnim ili financijskim kompenzacijama ili kako ih se već gdje zvalo.
Mračno vrijeme privatizacije
Sve češće radili su se otkupi dugovanja i potraživanja, koji su omogućavali da se i naizgled nemogući lanci zatvore. U to doba u financijskim krugovima riječ je vrijedila više od papira. Povjerenje da ćete na određeni dan osigurati obećana sredstva za plaću radnika otvaralo je sve više vrata. Na žalost, rat u Hrvatskoj i privatizacija, o kojoj i danas raspravljamo, obilježili su te 90. sve do kraja stoljeća. Isisavanje novca iz likvidnih maloprodaja za kupnju drugih poduzeća. Njihovo uništavanje zbog zemljišta ili imovine. Stvaranje nekih novih banaka i zelenaške kamate. Krivotvorenje instrumenata plaćanja, jednom riječi instrumentalizirana ‘pljačka’. Ponekad mi se čini da je to za Hrvatsku imalo teže ekonomske posljedice od rata.
Naravno da za ‘utjerivače dugova’, kako su nas prozvali, takvo nelikvidno stanje otvara prostor za obilje posla. Da razjasnim jednu stvar. Mi nikada nismo naplaćivali potraživanja od građanstva i naš posao se i dalje sastojao od telefonskog pronalaženja kompenzacijskoga kruga poduzeća koja su bila voljna provesti kompenzaciju. Ponovna pojava inflacije od skoro jedan posto na dan tjerala je financijaše da ubrzaju naplatu potraživanja. Kompenzacija je za mnoge značila spas. Promet potraživanjima putem otkupa i prodaje tekao je normalno dok nije eksplodirao potkraj devedesetih, što je počelo sredinom 1998. i nastavilo se 1999. a potom se otelo kontroli 2000. i 2001. kada je nelikvidnost dosegla svoj vrhunac i kada se nije pitalo koliko što stoji da bi se naplatilo.
‘Oplodnja’ duga
Početak 21. stoljeća započela je vlada premjera Ivice Račana. Naslijeđena nelikvidnost nije se mogla riješiti preko noći. Javna poduzeća i brzorastući domaći trgovački lanci financirali su se sredstvima dobavljača, tj. ‘neplaćanjem obveza’. Bio je to za njih najjeftiniji kreditni aranžman. Naravno da svako poduzeće treba i količinu likvidnih sredstava. U tom trenutku počinje procvat financijskih ili otkupnih kompenzacija. Njima se naročito koristilo u rješavanju problema naplate potraživanja javnih poduzeća. Ni država nije bila dobar platiša u to doba, ali takav način naplate potraživanja od države nije bio provediv u to doba.
Javna poduzeća postaju carstva sama za sebe, potrošnja novca u njima bila je bez pretjerano velike kontrole, cijene su bile napumpavane, nekome je bilo plaćano uredno, nekome nikako. Tko je bio ‘bliže vatri’, njemu je bilo uredno plaćano, drugi su se morali prilagoditi. Budući da nije svima bio moguć pristup naplate svog potraživanja, plaćali su ga putem otkupnih kompenzacija. Počele su se pojavljivati tvrtke kojima je zajednički nazivnik bio da su bile na kraju kupoprodajnog lanca, pa su svakodnevno raspolagale sredstvima na računu. Najčešće su to bile maloprodaje ili tvrtke koje su kad-tad morale podmiriti svoje dugove, poput režijskih troškova, nabave energenata i sl. Za to se novac jednostavno morao stvoriti. A svi ti dugovi morali su biti podmireni već spomenutim javnim poduzećima ili monopolistima u to doba. Takvim se tvrtkama putem otkupnih kompenzacija omogućila ‘oplodnja’ njihova duga. One su bile krajnji kupci nečijih potraživanja. Otkupljenim potraživanjem, uz diskont, plaćale su svoj dug prema dobavljačima, pri čemu su novčana sredstva završavala na računu onih tvrtki koje na drugi način nisu mogle naplatiti svoja potraživanja.
Početak popravljanja
Trebalo je dvije godine da mjere nove vlade počnu davati neke rezultate. Financijska situacija i red u plaćanju i naplati se popravljaju. Stoga i posao s otkupom potraživanja počinje stagnirati, dok ponovno nije zakratko eksplodirao, ali ne tom žestinom, u razdoblju od 2007. do 2009. Dakle, prvo zauzdavanje financijske nediscipline pokrenula je prva koalicijska vlada premijera Ivice Račana, a drugo je bilo prisilno, pod utjecajem postupka priključivanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.
Prisilno jer je taj postupak trajao i za vrijeme vlade premijera Ive Sanadera, što, naravno, nije bio razlog da se gospodarstvo Republike Hrvatske još jednom ne počasti korupcijom, neplaćanjem i financijskom nedisciplinom. Na radost tvrtki koje su se bavile otkupom potraživanja. Nakon prvog, donekle uspješnog pokušaja zauzdavanja financijske nediscipline, počinju se javljati i prva faktorinška društva. Kod faktoringa je riječ o tome da banka ili kupac otkupljuju kratkoročna potraživanja koja imate od vaših kupaca-dužnika, prije dospijeća za naplatu, a temeljem dokumenata kojima se dokazuje postojanje kratkoročnog potraživanja (fakture, situacije, otpremni dokumenti, carinske deklaracije i sl.). U pravilu se otkupljuju kratkoročna potraživanja s rokom dospijeća do 180 dana. Za navedenu transakciju prodavatelj fakture obvezuje se ugovorom platiti faktorinškoj kući naknadu i kamate za faktoring (naravno da su one daleko veće od redovnih kamata na kredite). Kako je završio posao s faktorinškim društvima, najbolji pokazatelj je bio Agrokor, ali to je već jedna druga priča.
Dovođenje u red
Početkom 2013. godine vlada premjera Zorana Milanovića počinje novu bitku s financijskom nedisciplinom i nelikvidnošću. Tadašnji ministar financija Slavko Linić počinje ‘rat’ s neplatišama poreza, ali prisiljava i državu i javna poduzeća da ispunjavaju svoje obveze prema dobavljačima. Ponovno su potrebne skoro dvije godine da se stanje relativno popravi. Također, pristupom Republike Hrvatske Europskoj uniji, posao otkupa potraživanja i čistih kompenzacija gubi na snazi i obujmu, koliko zbog nametnute financijske discipline, iako se time baš i ne treba previše zanositi (npr. već spomenuti Agrokor), toliko zbog povećanog priljeva novca iz europskih fondova. Naravno i djelomično zbog filtracije i selekcije tvrtki. Tridesetak godina je ipak razdoblje u kojem se iskristaliziraju i opstanu oni najsposobniji.