Piše: Nino sipina, Info Sigma
Svaka tvrtka ima neki oblik financijskog nadzora nad poslovanjem, samo je pitanje koliko rigidan. Financijski kontroling instrument je vlasnika da kontrolira poslovanje i menadžment. Međutim, ima vrlo uspješnih tvrtki kojima ne treba rigidan mikrokontroling. One rastu u ozračju povjerenja među vlasnicima, zaposlenicima i klijentima
Ako ste odgovoran menadžer i planirate proračun za svoje područje odgovornosti, za svoje projekte, ako uistinu sve radite u interesu tvrtke, a ne za osobni, jeste li se ikada upitali zašto bi vas netko trebao financijski kontrolirati? S druge strane, postoji još niz sektora za kontrolu kao što je sektor planiranja, sektor osiguranja kvalitete (engl. quality assurance), sektor osiguranja prihoda (engl. revenue assurance), interna revizija, vanjska revizija... I svi nešto kontroliraju, osiguravaju kvalitetu, prihod, transparentnost poslovanja.
Svi znamo da je financijski kontroling (u SAP-u modul FICO) instrument vlasnika da kontrolira planiranje, praćenje prihoda i potrošnju novca tako da ga spušta s proračunskih stavki u konkretne projekte u trenutku realizacije sukcesivno i u skladu s planom realizacije. Istodobno prati prihode i vodi brigu o novčanom toku te polugodišnje, kvartalno ili mjesečno procjenjuje novčani tok, rizike i EBIT(DA) marže do kraja godine. U skladu s tim pokazateljima pokreće izradu najava (forecast) i rebalanse proračuna. Posebno to prate kompanije izlistane na burzi radi cijene dionica. Prema tome sektor kontrolinga štiti financijske interese vlasnika. Nije uopće sporno da je kontroling potreban i da se netko njime treba baviti.
Unatoč kontrolingu – bankrot
I danas tvrtke propadaju, neuspješne su, imaju gubitke, a imaju i kontroling i SAP. Kako to? Većina njihovih menadžera reći će da je to posljedica pogrešnih odluka vlasnika (uprave). Ali ti su isti menadžeri dali podatke svojoj upravi/vlasniku na temelju kojih su donesene odluke. Ti isti menadžeri uzrok su problema koji su doveli do gubitaka. Svi znamo kako i na temelju čega uprava donosi odluke i tko daje podatke.
Dakle, nije uprava sama u tome, netko joj je to 'servirao'. Ako iste menadžere pitate zašto nisu reagirali, reći će da su 'govorili', ali nitko ih nije slušao i bla, bla, bla… Zašto su uopće ostali raditi u tvrtki u kojoj se donose pogrešne odluke? Što je istina u ovoj menadžerskoj priči? Istina je da će svaki karijerni menadžer pokušati prikazati rezultate boljima nego što jesu jer o tome ovisi njegova karijera. Zato se svaki vlasnik pita što je istina. Istina je da ne znamo istinu. Budući da je sve postalo komplicirano, vlasnik svodi istinu na jednu riječ – profit EBIT(DA) kao dokaz istine.
Prednost obiteljske tvrtke
Ta istina rezultira time da je cilj uspješnog menadžera svakom kupcu u što kraćem roku uzeti što više novca uza što manji trošak. Što mu zauzvrat isporuči, manje je važno – jer menadžerski ugovor traje samo od dvije do četiri godine, pa ako kupac i ode, nije važno. To vrijeme treba iskoristiti za sebe, a ne za tvrtku, vlasnika ili klijenta. Vlasnik je uspostavio mjeru za istinu EBIT(DA), ali svi znamo da je to ipak samo javna istina.
Druga istina za vlasnika dolazi u trenutku isplate. Često se te dvije istine razlikuju. Toyota, Heineken, Lego, Allseas, Kyocera, Facebook tvrtke su čiji su osnivači pojedinci i obitelji. Do danas su u većinskom vlasništvu tih pojedinaca. Te tvrtke narasle su u ozračju povjerenja i vlasnik se trudi održavati takvu kulturu kao osnovni preduvjet rasta, doživljava zaposlenike kao dio obitelji. U tim je tvrtkama mala fluktuacija zaposlenika, plaće su veće nego kod fondovskih vlasnika, a tvrtke su iznimno uspješne. Vlasnik zna podijeliti uspjeh sa zaposlenicima. Nije mu potreban rigidan mikrokontroling. Međutim, jednom kad zaposlenik izgubi povjerenje, odlazi po kratkom postupku. Ove tvrtke svaki dan žive 'lean'.
U kandžama fondova i banaka
U tvrtkama u kojima su vlasnici fondovi i u kojima je povrat uloženoga jedina mjera ljudi su potrošna roba, plaće su manje, sposobnost i stručnost nisu kriteriji napredovanja, velika je fluktuacija kadra, ne postoji povjerenje i uspostavljen je mikrokontroling. Tvrtka postoji jedino dok raste. Kad to stane, tvrtka se proda. Nema tu prevelike filozofije. Životni je vijek takvih tvrtki do pet godina, prodaju se i preimenuju kako bi se sakrio pad profitabilnosti. Zato se Enron više ne može dogoditi. To se sada zove transformacija, a ne bankrot. U takve tvrtke ne možete uvesti 'lean' jer ne možete naći nijednoga motiviranog zaposlenika, a rijetko i menadžera koji bi se upustio u takvu avanturu. Kaizen kao dio 'leana' podrazumijeva stalno unaprjeđivanje, a to nije moguće bez dobro plaćenih vrhunskih stručnjaka, odanih zaposlenika i mladih kreativnih ljudi koji žele učiti.
Ako znate da ste potrošni i da svi drugi rade za sebe, koja je svrha da budete drukčiji? Tvrtke koje kupuju fondovi često su privatne i imaju stalne klijente, ali su u teškoćama zbog krize na tržištu ili krize klijentova tržišta. Fondovi ih kupe, dokapitaliziraju, od stalnih klijenata izvuku novac na lovorikama stare slave, zaposlenicima smanje plaće, uvedu rigidan kontroling i za tri do pet godina tvrtka je gotova. Naime, to je najdulje vrijeme u kojemu od klijenata možete praviti budale. Fondovi su vratili uloženo, zaradili i uništili tvrtku. I još zaradili od prodaje raskomadane tvrtke. Sjetite se čime se bavio Richard Gere u filmu 'Zgodna žena', to vam je to.
Moguće je drukčije
Kad sam nedavno napisao da najuspješnije (a ne najveće) tvrtke nemaju kontroling, to je bilo u kontekstu uvođenja metodologije 'lean'. Riječ 'nemaju' je pretvrda jer svaka tvrtka ima neki oblik financijskog nadzora nad poslovanjem, samo je pitanje koliko je rigidan. To vam najbolje opisuje upotreba riječi 'governanace' vs. 'management' ili 'supervison' vs. 'control'. To nisu iste riječi. 'Lean' tvrtke imaju 'governance' i 'supervison', a one druge 'management' i 'control'. One prve koriste se procesnim pristupom 'pull' (kanban), a one druge 'pushem' (BPM).
Čitateljima ostavljam na razmišljanje je li kapitalizam dobar sustav. Prethodno sam opisao dva kapitalizma: tzv. obiteljski ili socijalni i ovaj drugi, neoliberalno-predatorski. Danas prevladava predatorski. Dakle, nekima treba kontroling, a nekima, onima najuspješnijima, supervizija.