piše: Vladimir Verden
Londonski FT knjigu Adriana Wooldridgea 'The Aristocracy of Talent' uvrstio je među najvažnija izdanja prošle godine. Djelo je svojevrsni podsjetnik na to da se meritokracija, sustav koji pretpostavlja jednake prilike za sve, a uspijevaju pametni, oni koji imaju znanje i ustrajni, s vremenom izobliči. Wooldridge smatra da joj se treba vratiti kao alternativi boljoj od rastućeg populizma i nepovjerenja u znanje i stručnost
Economistovi autori u pravilu ostaju anonimni, barem u širem krugu javnosti. Nema potpisa pod člancima i kolumnama, nema čak ni uredničkog impresuma. Tako su zaštićeni od pritisaka, omogućena im je distanca u pisanju, koja se neizbježno gubi upoznavanjem autorova stajališta, a Economistu je omogućeno da zastupa zajedničko stajalište, neovisno o pojedinačnim stajalištima autora. Povremeni autorski izleti Economistovih autora (uredništvo ih predstavlja kao 'privatne strasti') zato privlače pozornost i kada tema odskače od prosjeka na policama publicistike.
Dugogodišnji urednik u The Economistu s doktoratom povijesti na Oxfordu i već deset objavljenih knjiga Adrian Wooldridge sigurno je respektabilan autor. Njegova prošla knjiga koju potpisuje s Alanom Greenspanom, vjerojatno najpopularnijim (i katkad najomraženijim) centralnim bankarom u povijesti, 'Capitalism in America: A History' s tezom da je 'visoka tolerancija na kreativno uništavanje stup američkog uspjeha' prošle je godine bila hrana kolumnistima svjetskih financijskih medija. Sada je napisao pravodobnu knjigu. 'Aristokracija talenta' ('The Aristocracy of Talent', Penguin Books 2021., na Amazonu 12 funti), kao podsjetnik da bi meritokracija, uza sve svoje mane, poput demokracije kojoj je ponekad služila, mogla biti bolja od ponuđenih alternativa.
U ulozi prosvjetitelja
Londonski Financial Times, unatoč Brexitu i dalje najutjecajniji dnevnik globalne financijske zajednice, knjigu je odmah po dolasku u knjižare uvrstio među najvažnija izdanja prošle godine.
'Danas je uobičajeno da ideje koje su oblikovale i održavale zapadna društva posljednjih 250 ili više godina postaju bljeđima. Demokracija je u fazi uzmicanja. Liberalizam se bori za opstanak, a kapitalizam je izgubio sjaj', piše Wooldridge. Postoji, međutim, ideja koja u širokim krugovima i dalje izaziva entuzijazam: položaj pojedinca u društvu trebao bi ovisiti o osobnoj kombinaciji realiziranih sposobnosti, truda i na tom temelju stečenih zasluga. Meritokracija, riječ koju je, relativno nedavno, 1958. godine, izmislio britanski autor i sociolog Michael Young, najbliže je čime smo se danas približili univerzalnoj ideologiji.
Možda i zato Dominic Lawson, kritičar londonskog Timesa, Woolridgeu kao kolegi iz Economista dodjeljuje gotovo misionarsku ulogu. 'Malo je pojmova čije je podrijetlo češće pogrešno shvaćeno od meritokracije', piše Lawson, a Wooldridge svojom novom knjigom preuzima ulogu prosvjetitelja nacije, javnog službenika, koji pojam meritokracije pokušava svima učiniti razumljivim i jednoznačnim.
Korijeni teorije
Young je u svojem satiričkom distopijskom eseju 'Uspon meritokracije 1880. – 2033.' (The Rise of the Meritocracy 1880 – 2033) teoriju meritokracije sažeo u formulu 'IQ + uloženi napor = vrijednost'. Svojedobno i koautor laburističkog manifesta (1945.) Young je u tom eseju oslikao portret izobličenog društva kojim vlada elita odabrana putem matematičkih testova inteligencije, koja upravlja nezadovoljnom masom intelektualno manje nadarenih. Sažeto, meritokracija kao tip vladavine u Youngovu distopijskom svijetu uvjetovana je sustavom školovanja svih, a ne samo bogatih, sposobnih mladih ljudi, obveznim javnim natječajima za javne službe, uspostavom formalnog, učinkovitog sustava upravljanja u kojem neće biti ometan dolazak najsposobnijih ljudi na najodgovornija mjesta. Wooldridge u svojoj knjizi Younga citira 19 puta, ali njegove teze sada više ne zvuče ni kao satira ni kao distopija, štoviše, to je društvo kakvo bi svaka politička stranka predstavila u svojoj izbornoj kampanji.
Hrvatski leksikografi meritokraciju tumače kao 'stvaranje upravljačke elite prema sposobnostima'. Termin koji označuje vladavinu 'ljudi od znanja', vrijednih, mjerodavnih intelektualaca i poslovnih ljudi koji su stručni u donošenju bitnih odluka. Temelje teorije o meritokratskom modelu društva, iako 2300 godina ranije i bez posebnog termina, postavio je grčki filozof Platon u svojoj 'Državi' tvrdeći da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi.
Argumenti protiv
Iako je naizgled logičan sustav, meritokracija nije svugdje prihvaćena i kao zajamčeno najbolja. Filozof i 'znanstveni aktivist' Michael Sandel, profesor na Harvardu, u svojoj knjizi 'Tiraniji zasluga' ('The Tyranny of Merit', Macmillan 2020.) osuđuje kastu liberalnih meritokrata, priznajući da joj i sam pripada, jer su kao moćni sudionici u izgradnji svijeta privilegija postali nepomični i sve omraženiji. Tiranija zasluga zasad je posljednji Sandelov doprinos velikom projektu kritike liberalno-kapitalističkog etosa. Njegova su meta dvije temeljne vrijednosti tog etosa: načelo jednakosti šansi i, s njime usko povezano, načelo individualne zasluge.
Sandel, kojega Wooldridge u svojoj knjizi citira na 11 mjesta, ne negira da su sustavi koji se temelje na meritokratskoj logici antidiskriminatorni, učinkoviti i da promoviraju individualnu slobodu, ali upozorava čitatelje i na drugu stranu medalje. Meritokracija dijeli društvo na dobitnike i gubitnike. Očekuje se da takvu podjelu prihvatimo kao pravednu jer svatko je od nas zaslužan i odgovoran za vlastiti uspjeh ili neuspjeh. Problem nastaje kada se 'zaslužni' transformiraju u kastu, a upravo to je danas argument kojim 'antimeritokrati' mašu u svojim polemikama.
Odbojnost prema elitama
Empirijske studije o upisima na vodeća američka i europska sveučilišta od osamdesetih godina do danas jasno pokazuju da imovinski status obitelji izravno utječe na uspjeh pri upisu. Korak dalje, već smo na vrhu globalne piramide vlasti: prošla tri britanska premijera diplomirala su na Oxfordu. George W. Bush, američki predsjednik od 2001. do 2009., sin bivšeg predsjednika, pohađao je elitne pripremne škole i internate, zatim Yale i Harvard Business School. Barack Obama, predsjednik SAD-a od 2009. do 2017., atipičan jer je odrastao bez oca, ali je ipak studirao na Columbiji i Harvardu. U kontinentalnoj Europi, talijanski premijer Mario Draghi, donedavna njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron, prije političkih imali su briljantne sveučilišne karijere i postdiplomske diplome.
Wooldridge tu vidi gorivo za, po njemu pogrešnu, reakciju protiv meritokracije: stvorena je široko rasprostranjena odbojnost prema elitama, prvo među milijunima glasača koji su, opredjeljujući se na biralištima zapravo često, iako nesvjesno, glasali za različite elite, a kasnije i akademika i novinara, među kojima znatan broj vjeruje da su ekonomski, socijalno i kulturno visokoobrazovani, visoko plaćeni lideri svojim monopoliziranjem najviših pozicija 'izdali masu'.
U svojoj analizi Wooldridge zamjećuje i da su neke civilizacije privilegirale nisko rođene: kineska djeca, u nizu uzastopnih dinastija, mogla su postati mandarinima ako su bila izvrsna na tri razine najtežih ispita. Francuska djeca, neovisno o podrijetlu, i danas očekuju pomake na društvenoj ljestvici povezane s uspjesima studija na grandes écoles.
Više prednosti od nedostataka
Sandel i njegovi 'antimeritokratski meritokrati' piše o potrebi za ponovnom izgradnjom veza u zajednici i egalitarnom dijeljenju plodova talenta. Wooldridge nije daleko od te polazišne točke, ali, za razliku od Sandela, inzistira da meritokracija mora ostati, ali 'moralizirana', prožeta sada prilično izbrisanim osjećajem dužnosti.
Dok je Young očekivao da će pobuna protiv meritokrata biti potaknuta ljevičarskom zabrinutošću u vezi s nejednakosti i nepravednosti, opozicija meritokraciji sad uključuje i snage na političkoj desnici koje optužuju novu elitu da se zalaže za mjere koje zadovoljavaju njezine vlastite interese na račun šire javnosti. Britanski glas za povlačenje iz Europske unije i izbor Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama, prema Wooldridgeovom mišljenju, znakovi su da mnogi birači više nisu spremni slijediti naputke navodnih stručnjaka.
'Aristokracija talenta' pokušaj je da se odgovori na tu reakciju. Wooldridge, kao urednik i kolumnist u elitnom Economistu, snažno argumentira praktičnu i moralnu vrijednost meritokracije priznajući njezine nedostatke i suočava se, iako blago, s njezinim vjerojatno najvećim problemom: sumnjama u pravednost načina dodjeljivanja 'zasluga' i izbora 'zasluženih lidera'.
Realističan je kada piše o tvrdoglavoj ustrajnosti povlastica. Stare elite pokazale su se vještima u preuređivanju sustava kako bi se natjecale i u novim okolnostima. Suvremene elite pronašle su način da ovjekovječe vlastite pozicije i mjesta prenoseći ih na svoje potomstvo u novom nepotizmu koji je sve štetniji za osjećaj prava i pravde u preostalim, 'manje zaslužnim' dijelovima populacije.