piše: Stjepan Lović, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Moralna odgovornost je pojam koji nije definiran zakonskim odredbama i ne utvrđuje se u sudskom postupku. Obično se smatra da je netko moralno odgovoran ako je imao drugačiju mogućnost izbora, ali svojom voljom nije napravio ispravan izbor. S obzirom na to da je izostalo zakonsko definiranje, nisu jasno postavljena ni pravila načina utvrđivanja moralne odgovornosti iako ocjena o njezinu nastupu može imati trenutačne i dalekosežne posljedice na onoga na koga se odnosi.
Dugotrajnost sudskih postupaka jedan je od razloga nužnosti izvještavanja medija o nemoralnim radnjama određenih osoba, kako bi se spriječilo njihovo javno djelovanje te očekivani nastavak njihova nemoralnog postupanja koje graniči s zloporabom položaja i ovlasti. Stoga su u medijima učestala izvještavanja o nemoralnim radnjama osoba na položaju utemeljena na snimkama o kojima osoba koje ja snimana nije imala nikakvih saznanja da je se snima. Često se postavlja i pitanje jesu li takve snimke dopušten i zakonit dokaz za odlučivanje o nečijoj odgovornosti. Pa bila ona i ‘samo‘ moralna.
Pitanje morala
Tako su mediji prošloga tjedna objavili audiosnimku tajno snimljenog razgovora bliskog suradnika jednog ministra kako s pripadnikom drugog medija dogovora određene nedopuštene i kažnjive angažmane. U cijelom tom razgovoru daje se naslutiti i da se sve poduzima prema uputi ili barem informaciji toga ministra, zbog čega je i ministar istoga dana opozvan sa svoje dužnosti. U većini su slučajeva upravo tajno snimani razgovori čiji su transkripti objavljeni u medijima bili razlog za opoziv određene osobe s njezine dužnosti. I u svim tim slučajevima opoziv je uslijedio zbog pozivanja na moralnu odgovornost iako se ta tajno snimana osoba nikada nije osjećala moralno odgovornom.
Takvi razgovori koji se snimaju izvan procedure Zakona o kaznenom postupku mogu biti utvrđeni kao nezakonit dokaz u kaznenom postupku. Ali trebali bi biti dopušteni dokaz u građanskom postupku u prilog nepostojanja odštetne odgovornosti nakladnika koji je objavio sadržaj razgovora i kaznene odgovornosti osobe koja je snimala, ako su učinjene u javnom interesu ili drugom interesu koji je pretežniji od interesa zaštite privatnosti snimane ili prisluškivane osobe. Takvo isključivanje odgovornosti i osobe koja je snimala razgovor određuje i čl. 143. st. 4. Kaznenog zakona. Sasvim dovoljno jasna odredba Kaznenog zakona, koja bi trebala biti poticatelj medijima da ustraju na objavljivanju svih onih informacija do kojih se došlo tajno snimanim razgovorima ako smatraju da su te informacije u javnom interesu. I uglavnom i budu u javnom interesu, unatoč negiranju onih koji su protagonisti tih razgovora i onih po čijim se nalozima izvršavaju te radnje.
Opravdano i dopušteno
I Zakon o medijima sadržava nekoliko odredbi kojima se prethodno naveden način rada medija utvrđuje kao opravdan i dopušten. Pa je tako propisano da osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima pravo na zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja (čl. 7., st. 2.). Nadalje, nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacije prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju (čl. 8).
Za nakladnike je svakako najvažnije isključenje odgovornosti propisano čl. 21., st. 4. Zakona o medijima na način da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri. Ali samo pod uvjetom da informacija nije prikupljena na nezakonit način (čl. 21., st. 5.). Nastanak štete i ostale pretpostavke odgovornosti za štetu treba dokazati oštećenik u sudskom postupku, koji je opet pod povećalom medija, pa je i to možda razlog zašto takvi postupci nisu učestali.
Pravo na obaviještenost
Svjedoci smo da dugotrajnost sudskih postupaka u kojima se utvrđuje postojanje kaznene odgovornosti osoba koje su tajno snimile druge osobe ne pruža satisfakciju onima koji su najčešće oštećeni radnjama tih osoba. Također, ni javnost, koju čije porezni obveznici koji plaćaju rad te osobe, nije imuna na takve radnje i ne odobrava ih te ima pravo biti brzo i potpuno upoznata sa svim nepravilnostima. Upravo su mediji oni koji mogu odmah upozoriti na nedopuštene i nemoralne radnje. Međutim, treba uvijek imati na umu da tajno snimanje može biti kažnjivo, ali i da je nužno, u što se svakodnevno uvjeravamo.