Kad bi htjela, država bi brzo i jeftino mogla riješiti niz problema koji opterećuju aktivnosti pravosuđa, obrazovanja, javni i društveni prostor. Čine se mali i nevažni, iako su mnogima veliki kao kuća, ali s obzirom na to da se množe, stvaraju dojam pravne i druge nesigurnosti. Mogli bi se riješiti, ali to se ne čini
Mnogo puta pisali smo o različitim negativnostima koje se pojavljuju u aktivnostima države, bez obzira na to jesu li to radnje činjenja ili nečinjenja. Pritom smo uvijek u nadi da će se negativnosti smanjivati, ali, nažalost, praksa ne podržava takvu nadu. Novi primjeri pokazuju da je trend iznimno negativan. Nekoliko primjera to jasno pokazuje, a posebni su po tome što za njihovo rješavanje nije potreban velik novac, pa čak ni neka posebno složena aktivnost. Izabrali smo primjere iz pravosuđa i visokoga obrazovanja, dvaju područja autoru ovog teksta daleko najbližih.
Sramoćenje privedenih
Na dan uhićenja tadašnjeg ministra u Vladi Darka Horvata premijer Andrej Plenković je davao izjavu za medije i pri tome vrlo jasno iskazao stajalište prema kojemu je uvjeren da bi se ministar na poziv tijela gonjenja bio uredno odazvao i da nije bilo potrebno privoditi ga u rane jutarnje sate iz njegova doma. Jasno je time premijer kritizirao modus operandi tijela gonjenja, ne miješajući se pritom u njihovu nadležnost. Nije to jedinstven primjer, treba se sjetiti primjera privođenja tadašnje čelnice jedne važne državne agencije Deše Mlikotin Tomić, pri čemu je sve to zajedno djelovalo još i ružnije, a očito bez ikakve opravdane svrhe (nije bez značenja napomenuti da je prošle godine pravomoćno oslobođena).
Ako smo dobro protumačili premijerovo stajalište onda stvarno nije jasno zašto odmah nakon svoje izjave nije potaknuo odgovarajuću promjenu pravnog okvira, npr. da je nepotrebno ugrožavanje bilo čije osobnosti i sramoćenje u postupcima pretrage i privođenja i da zato onaj koji je to naredio snosi odgovornost. Postoje propisi koji štite prava osobnosti, ali očito u praksi to ne djeluje pa ih ipak treba na određeni način dopunjavati.
Visoki kazneni sud uveden je kao poboljšanje u kaznenom sustavu nakon velikih prijepora, ali još uvijek nije skroz popunjen, a ima upitnika i za one koji jesu imenovani. Moglo se očekivati da će se učiniti sve moguće da se na taj sud imenuju najbolji kadrovi.
I suci moraju učiti
Međutim, kad su provedena imenovanja, pokazalo se da je potpuno zakonito na taj žalbeni sud, dakle sud koji odlučuje po žalbama uloženim protiv odluka županijskih sudova, imenovana osoba koja u svojoj profesionalnoj karijeri nikad nije donijela nijednu presudu. Ne bi li bilo logično nakon imenovanja te osobe, koja može biti iznimno kvalitetna, možda čak i najkvalitetnija među imenovanim, poslati je da odradi praksu na bilo kojem sudu na kojem će biti u prigodi donositi presudu? Nažalost, nije poznato da uopće postoji inicijativa u tom pravcu.
Činjenica je da su radna mjesta i u pravosuđu i u visokom obrazovanju u kategoriji onih koja su jako podložna mitu i korupciji. Kada već znamo da je to tako, treba se pitati koji je razlog da se za one koji su primljeni u sustav ne organiziraju barem tečajevi koji bi ih pripremili na razne pokušaje mita i korupcije, koji su veoma često perfidni. Ni ovdje nije poznato da se provode neke aktivnosti.
I ode u zastaru…
U današnje doba koje bitno obilježavaju digitalizacija i informatizacija postoji ogroman problem zastare u kaznenim postupcima. Kada se zna da na svakom spisu stoji datum zastare, da predsjednici kaznenih odjela, sudova, napokon i resorno ministarstvo u sustavu imaju sve moguće informacije, zar je stvarno problem informatički osigurati da pravodobno zasvijetli svjetlo za uzbunu svima njima, naravno, i sucu o čijem je spisu riječ?
Možda je ponegdje ili ponekad zastara kao posljedica neizbježna, ali pravna sigurnost i vladavina prava zahtijevaju transparentne podatke komu se to dogodilo zato što je bilo neizbježno, a komu se to dogodilo a da je mogao izbjeći ili, ako je potrebno, produljiti rok zastare. Nema podataka o aktivnostima ni na tom planu.
A pedagoška znanja?
Notorno je da svaki sveučilišni nastavnik mora imati pedagoške kvalitete. Gledajući hrvatski sveučilišni sustav izgleda kao da se smatra da je to nešto s čime su se svi sveučilišni nastavnici rodili (iznimka su oni fakulteti koji obrazuju buduće profesore), ali velika većina sveučilišnih nastavnika ne pohađa te fakultete nego svoje matične. Kako pri takvom stanju očekivati visokokvalitetne pedagoške standarde od nastavnika koje nikada nitko nije za to obrazovao.
Naravno da je odgovor – nikako, sve je praktično prepušteno individualnim sposobnostima i kvalitetama svakoga pojedinog nastavnika. Onaj tko nema pedagoških kvaliteta jednostavno ne smije biti u izravnom kontaktu sa studentima, makar bio i najbolji stručnjak na svijetu. Zar je stvarno problem osigurati odgovarajuće tečajeve? Ni na tom planu nije poznato da postoje bilo kakve aktivnosti.