Tko će još biti opljačkan jer novela Zakona o cestama nije iskorištena za formalno rješavanje pitanja naknade za zemljište na kojemu se nalazi nerazvrstana cesta?! Gotovo da je postalo pravilo da se izbjegava platiti tržišna vrijednost vlasniku izvlaštene nekretnine koja je sada cesta i da se, zapravo, od investitora pokušava dva puta naplatiti isto
Nakon nedavne Liderove objave članka u kojem je samo spomenuto donošenje novele Zakona o cestama koja nije iskorištena za formalno rješavanje pitanja naknade za zemljište na kojemu se nalazi nerazvrstana cesta iako u praksi postoji velik problem negativnog odnosa jedinica lokalne samouprave gradova i općina prema plaćanju toga zemljišta, autoru ovog teksta javilo se više odvjetnika iz različitih dijelova Hrvatske, od Solina preko Slavonskog Broda pa do Istre. Svi su otprilike imali jednu te istu priču, svi u zastupanju poduzetnika investitora u graditeljstvu. Evo otprilike na što se sve to svodi kao matrica ponašanja, odnosno modus operandi.
Javna dobra
Dobro je poznato da je uvjet za bilo koju građevinsku parcelu neposredan pristup na javnu cestu (naravno, to ne znači da je svaka parcela s takvim pristupom građevinska) i da je poželjan investitor koji uspije vlasnički ujediniti dovoljno parcela kako bi sagradio objekt koji će biti tražen na tržištu i koji će nekako biti samodostatan, toliko da privuče niz drugih sadržaja, od pekarnice, male trgovine do kioska itd. Naravno da je stvar tržišta da neki prostor postane što urbaniziraniji privlačenjem i privatnih i javnih sadržaja (npr. vrtića, škole…); to je svakom investitoru potpuno jasno i nitko se protiv toga niti buni niti može buniti. Međutim, svaki investitor plaća i prilično velik komunalni doprinos. Taj je novac namijenjen, među ostalim, upravo gradnji infrastrukture kao što su ceste. Dodatno, javne su ceste interes Republike Hrvatske, one su javno dobro u općoj uporabi u njezinu vlasništvu. Nerazvrstane su ceste one koje se upotrebljavaju za promet vozilima i koje svatko može slobodno upotrebljavati na način i pod uvjetima određenima zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu Zakona o cestama. Posebice su to ceste koje su na području gradova s više od 35.000 stanovnika i gradova koji su sjedišta županija bile razvrstane u javne ceste, ceste koje povezuju naselja, ceste koje povezuju područja unutar gradova i naselja, terminali i okretišta vozila javnog prijevoza, pristupne ceste do stambenih, poslovnih, gospodarskih i drugih građevina te druge ceste na području naselja i gradova. Nerazvrstana cesta javno je dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi. Sve navedeno potpuno je jasno; štoviše, riječ je o citiranju odredbi Zakona o cestama.
Prisilno darivanje
Dakle, čim je nešto cesta, čim tuda svi prolaze vozilima a da nikoga ne pitaju za dopuštenje, to ne može biti u privatnom vlasništvu jer je to ili javna cesta u vlasništvu RH ili nerazvrstana cesta u vlasništvu grada ili općine. Međutim, to što je to tako jedno je, a put do postizanja normalnog rješenja (a to znači da se onomu tko je prestao biti vlasnik plati tržišna vrijednost izvlaštene nekretnine koja je sada cesta) nešto posve drugo. Nažalost, gotovo da je postalo pravilo da se plaćanje izbjegava i da se, zapravo, pokušava od investitora dva puta naplatiti isto. Prvi je put to plaćanje komunalnog doprinosa, drugi put kad mu se odbija platiti zemljište koje je postalo cesta i koje je investitoru ex lege oduzeto jer ga i ne može imati u vlasništvu. Općina ili grad koji do tada nisu bili vlasnici postali su vlasnici i ako bi to bilo besplatno, to bi značilo nekakvo prisilno darovanje o kojemu u zakonima nismo uspjeli ništa pronaći ni u naznakama, a kamoli u izričitoj formulaciji. Ali čak i da postoji nešto takvo, bilo bi u izravnoj suprotnosti s Ustavom RH, koji izrijekom zabranjuje oduzimanje bez tržišne naknade. Za sada, koliko je poznato, nitko nije pozvan na odgovornost, nitko nije kažnjen iako je riječ o golemim vrijednostima i ponašanju koje je očito i protupravno te iznad svega nepravedno i nemoralno. Potpuno je jasno da je riječ o građanskopravnoj odgovornosti, ali stvarno nije moguće isključiti i druge vrste odgovornosti, pa i onu kaznenu, i to za sve one koji činjenjem ili propuštanjem sudjeluju u opisanom bogaćenju općina i gradova. Zar nitko nije u stanju promisliti što bi se dogodilo kad bi porezna vlast takvo što tretirala kao (prisilno) darovanje, zar se ne bi postavilo pitanje smije li trgovačko društvo tako poslovati?
A Ustav kaže…
Naravno da treba razumjeti investitore koji prilično sramežljivo artikuliraju svoj problem; očito se jako boje što će im se u toj općini ili gradu događati ako se usude oduprijeti. Pri tome, očito, ne znaju za stajalište Ustavnog suda RH koji smatra da se glede naknade za izvlaštenje kad su posrijedi ceste koje su bile ceste u trenutku stupanja na snagu Zakona o cestama (2011.) primjenjuje zastarni rok od pet godina. Ako to analogijom primijenimo na nove ceste, brzo će proći taj petogodišnji rok i investitor će biti opljačkan (nema ljepše riječi od te, a ipak točne). Pravo je pitanje smije li državna vlast to pasivno gledati, smiju li svi biti krivi za taj kafkijanski scenarij, scenarij koji ozbiljno ugrožava i pravnu sigurnost i vladavinu prava, a to su temelji svake pravne države. Riječ je o potpuno neprihvatljivoj praksi s kojom treba prestati. Mogući prigovor da je to možda vrh ledene sante potpuno je irelevantan jer s nečim treba početi. Nitko, pa ni poduzetnici, ne može vječno trpjeti i kao feniks se dizati iz pepela i gledati cijelo vrijeme kako toliko malo nedostaje da nam svima bude mnogo bolje, a ipak tih poboljšanja nema. Zasigurno je bit odgovora svedena samo na jedno: odgovornost, odgovornost i odgovornost. Poduzetnici itekako znaju što je odgovornost jer skupo plaćaju vlastite propuste, pitanje je samo zašto to ne vrijedi za sve i u svako doba. Sapienti sat!