U posljednje vrijeme nerijetko smo imali priliku svjedočiti sporovima između poslodavca i radnika vezanih uz kolektivne ugovore. Kolektivni ugovor institut je radnog prava uređen Zakonom o radu, a rezultat je uspješno provedenih pregovara između poslodavca ili udruge poslodavaca te sindikata ili udruge sindikata koji zastupaju interese radnika. On uređuje prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, a u vezi s radnim odnosom.
Kolektivni ugovor izravno se primjenjuje na prava radnika i poslodavca kao i ugovor o radu, interni akti poslodavca ili zakoni koji uređuju pitanja iz radnog odnosa. Države svojim nacionalnim zakonodavstvima mogu propisati obvezu kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora, no u Hrvatskoj za sada ne postoji obveza sklapanja kolektivnog ugovora i sindikalnog pregovaranja.
Pregovaranje u dobroj vjeri
Cilj je kolektivnog pregovaranja postići kvalitetan dogovor uza zadovoljenje interesa i međusobno poštovanje pregovaračkih strana. U slučaju da stranke svojom voljom odluče pristupiti kolektivnom pregovaranju ili sklapanju kolektivnog ugovora, radi postizanja kvalitetnoga kolektivnog ugovora kojim će se regulirati prava i obveze radnika i poslodavca zakonodavac je obvezao stranke da pregovaraju u dobroj vjeri. Pritom je važno napomenuti da obveza pregovaranja u dobroj vjeri obvezuje obje stranke, kako poslodavca ili udrugu poslodavca tako i sindikat ili udrugu sindikata.
Iako je cilj kolektivnog pregovaranja sklopiti ugovor koji odgovara volji obiju ugovornih strana, rezultat pregovaranja ne mora uvijek biti sklapanje kolektivnog ugovora, nego stranke slobodno odlučuju hoće li ga sklopiti te njime regulirati sva prava i obveze koje su bile predmet pregovora ili samo dio njih. Stoga je za sklapanje kolektivnog ugovora potrebno očitovanje volje pregovaračkih strana u pismenom obliku.
Ako se poslodavac usprotivi sklapanju kolektivnog ugovora, sud nema ovlasti naložiti mu da ga sklopi – takav ugovor može se sklopiti samo voljom stranaka. U takvim situacijama sindikati ili udruge sindikata koriste se različitim sredstvima pritiska za ostvarivanje svojih interesa, od kojih je zasigurno najjače sredstvo pritiska radnika prijetnja štrajkom ili sâm štrajk, odnosno prijetnja isključenjem s rada (engl. lockout) ili lockout kao odgovor poslodavca na štrajk.
Štrajk mora opravdati cilj
Štrajk se može pokrenuti radi zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova sindikata (čl. 205. st. 1. ZR-a), neisplate plaće ili dijela plaće, odnosno naknade plaće ako nisu isplaćene do dana dospijeća. Pritom Zakon o radu ne daje definiciju gospodarskih i socijalnih interesa zbog kojih je dopušteno pokrenuti štrajk, nego to sud prosuđuje ovisno o okolnostima konkretnog slučaja.
Zakonom je dano pravo sindikatu da kao sredstvo pritiska u ostvarenju svojih prava u postupku kolektivnog pregovaranja upotrijebi štrajk, a poslodavcu da kao odgovor na štrajk traži isključenje radnika s rada (lockout) ili sudski zabrani štrajk.
Prije primjene tih sredstava pritiska radnici trebaju pravilno odmjeriti koji će cilj zaista postići štrajkom, koje im posljedice on može prouzročiti te jesu li njihovi razlozi za štrajk opravdani, a time i štrajk zakonit. Naime, prema odredbi čl. 217. Zakona o radu poslodavac može zahtijevati od mjerodavnoga suda zabranu organiziranja i pokretanja štrajka protivnoga zakonskim odredbama, kao i naknadu štete zbog takva štrajka.
Najbolji je – dogovor
Posljedica štrajka, bez sagledavanja ima li stvarne potrebe za taj oblik akcije, trajno je narušen odnos između poslodavca i radnika. Radnici trpe i materijalne posljedice jer je za radnike isključene s rada poslodavac dužan uplatiti doprinose na najnižu osnovicu utvrđenu posebnim propisom, zbog čega ostaju bez redovitih prihoda za vrijeme štrajka.
Zbog agitiranja pojedinih sindikata koji članovima nude i novčane naknade za sudjelovanje u štrajku, a kojima primarni cilj nije zaštita interesa tih članova, radnici upadaju u zamke štrajka te pristaju na takve akcije iako za to nemaju čvrste i opravdane razloge. Stoga poslodavci uspješno sudski zabranjuju štrajk i od sindikata potražuju naknadu za prouzročenu im štetu. Stranke se ne moraju upustiti u kolektivno pregovaranje i pristupiti sklapanju kolektivnog ugovora. Ako autonomno odluče pristupiti pregovaranju, prvo sredstvo za postizanje kvalitetnoga kolektivnog ugovora treba biti komunikacija i međusobno poštovanje, štrajk pak tek krajnje sredstvo pritiska radnika u ostvarenju svojih prava i interesa, i to nakon sagledavanja svih njegovih posljedica, a isključenje radnika s rada ili sudska zabrana štrajka poslodavčev odgovor na to.