Piše: Stjepan Lović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grubišić & Lović & Lalić
Hrvatska pravna teorija i sudska praksa pokazala je da su tzv. menadžerski ugovori danas široko primjenjivi u trgovačkim društvima te se uobičajeno sklapaju s ‘ključnim‘ osobama o kojima uvelike ovisi uspješnost poslovanja društva. To je i razumljivo jer takvi ugovori pružaju i poslodavcu i radniku/menadžeru široku autonomiju u uređivanju međusobnih prava i obveza, posebno materijalnih prava, koja su mamac za privlačenje menadžera u trgovačko društvo. Iako zakon omogućava da se takvi uvjeti ugovaraju i u sklopu odredbi ugovora o radu, poslodavci prednost ipak daju menadžerskim ugovorima u odnosu na ugovore o radu zato što se na njih ne primjenjuju odredbe Zakona o radu o prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini.
To, primjerice, znači da u slučaju otkaza menadžerskog ugovora poslodavac nije dužan postupati prema proceduri otkazivanja koja je propisana Zakonom o radu, već prema proceduri uglavnom propisanoj odredbama menadžerskog ugovora, koja je često znatno jednostavnija nego ona obvezujuća propisana odredbama Zakona o radu. Stoga je i danas prisutno sklapanje menadžerskih ugovora ne samo s osobama koje su zakonski zastupnici društva već i s drugim osobama u poslovnoj organizaciji koje nisu zakonski zastupnici, ali imaju specifična znanja.
Zakonska definicija
Zakon o radu ne poznaje pojam menadžera, a takav pojam nije normiran ni u nekom drugom zakonu, već je riječ o pojmu nastalom u poslovnoj praksi. Iz te je prakse nastao i pojam ‘menadžerski ugovor‘, koji također nije posebno normiran zakonom. Stoga se zbog pravnog neznanja obje ugovorne strane često zaključuje s osobom koja se prema mjerodavnim odredbama ipak ne smatra menadžerom. Zakon o radu ipak posredno upućuje tko bi se mogao smatrati menadžerom.
Naime, članak 4. Zakona o radu, koji je na snazi još od 2014., propisuje da se samo na fizičku osoba koja je prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave ili izvršni direktor, ili na fizičku osobu koja je u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca ne primjenjuju odredbe Zakona o radu o ugovoru o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini. Treba napomenuti da je takva mogućnost bila dopuštena prije 2014., ali već više od deset godina nije dopušteno sklapanje menadžerskih ugovora čak ni s osobljem koje je rukovodeće prema internoj sistematizaciji poslodavca, ako ta osoba i zakonski nije opunomoćena voditi poslove društva.
Poslovna praksa
Iako je dakle Zakon o radu jasan, u praksi je situacija znatno drugačija te se nerijetko susrećemo s menadžerskim ugovorom zaključenim izvan osoba navedenih člankom 4. Zakona o radu. Tako je primjerice Ministarstvo rada i mirovinskog sustava još 2016. dalo mišljenje da čak ni direktor podružnice nije osoba koja je opunomoćena voditi poslove poslodavca. Pa se može zaključiti da je Zakon o radu izričito ograničio primjenu odredbe članka 4. stavka 3. Zakona o radu na članove uprave i izvršne direktore u trgovačkim društvima te druge fizičke osobe koje su sukladno posebnom zakonu opunomoćene voditi poslove poslodavca.
Tako bi se primjerice drugom fizičkom osobom koja je sukladno posebnom zakonu opunomoćena voditi poslove poslodavca smatrao ravnatelj ustanove koji nije član uprave ni izvršni direktor, ali je sukladno odredbama Zakona o ustanovama opunomoćen voditi poslove ustanove. Zanimljivo je i da je sudska praksa Vrhovnog suda u vezi s tim ustaljena. Tako je primjerice Vrhovni sud recentnijom presudom br. Rev 370/2021-3 iz 2023. još jednom zaključio da osobe čiji se položaj, prava i obveze temelje isključivo na ugovoru o radu, a koje nemaju rukovodeću poziciju u trgovačkom društvu koja je utemeljena na nekoj drugoj osnovi (npr. član uprave, prokurist), nisu direktori društva u užem smislu riječi i njihov ugovor je isključivo radnopravne naravi. Stoga se prava i obveze menadžera, uključivši i ona koja se tiču otkaza ugovora o radu, temelje na ugovoru o radu.
Primjena povoljnijeg prava
Unatoč navedenom, nije zabranjeno neki ugovor nazvati menadžerskim ugovorom i taj ugovor sklopiti s osobom izvan kruga osoba naznačenih člankom 4. Zakona o radu. Zbog primjene načela falsa nominatio non nocet (pogrešno označavanje ne šteti) takav ugovor ne bi bio ništetan u cijelosti. Međutim, na takvu osobu će se ipak primjenivati odredbe Zakona o radu o ugovoru o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini.
Posebno zato što se za tu osobu ne mogu ugovoriti nepovoljniji uvjeti rada od onih propisanim zakonom, osim ako bi to bilo dopušteno zakonom. Iz svih tih razloga poslodavci moraju posebno obratiti pozornost na to sklapaju li menadžerske ugovore s osobama koje se i prema zakonu smatraju menadžerima. Takva omaška poslodavca najčešće se utvrdi tek u sudskom sporu, u kojem upravo menadžeri ukazuju na ništetnost pojedinih odredbi menadžerskog ugovora.