piše: Robert Ravenšćak, poslovni savjetnik
Do kraja godine mnogi poslodavci trebaju urediti postupak prijave nepravilnosti i osigurati mogućnost njihova unutarnjeg prijavljivanja. Velika je pogreška tu obvezu shvatiti kao još jedan operativni teret. Zaštita prijavitelja nepravilnosti donosi mnoge blagodati: poboljšava organizacijsku kulturu i upravljanje, unaprjeđuje usklađenost i upravljanje rizicima, čuva reputaciju i imidž, jača strukturu organizacije, povećava kvalitetu i produktivnost te djeluje pozitivno na opće rezultate poslovanja
Kao što svi putovi vode u Rim, pa se u Rim može doći i preko Zagreba i preko Münchena (ali i preko npr. Pariza ili Moskve), tako se i obradi aktualne teme prijave nepravilnosti može pristupiti na više načina. Može se o njoj govoriti s aspekta pravne ili zakonske razine, s razine usklađenosti i još jedne obveze koju mnogi poslodavci i organizacije moraju ispuniti itd. No, kao i uvijek (s obzirom na to da sebe nazivam etičkim entuzijastom i naivcem), sklon sam to sagledati kroz ružičaste naočale etike (jer mislim da je to ishodišno ispravno).
Iako spomenuta nepravilnost uključuje mnoga kršenja zakonskih (i etičkih) normi, poput prijava povreda u javnoj nabavi, raznih prijevara, oblika korupcije, spolnog ili bilo kojega uznemiravanja, krađa, pronevjere, sukoba interesa, nedopuštenog utjecaja, korištenja položaja u nedopuštene svrhe, sigurnosti proizvoda i prometa, zaštite okoliša, sigurnosti hrane, javnog zdravlja, upotrebe europskih i državnih potpora (popis je predug, a zajednički mu je naziv prije svega etika, a tek onda iz nje izvedena usklađenost u smislu prilagodbe s EU smjernicom i zakonom), te obuhvaća i javni i privatni sektor, odlučio sam temu prijave nepravilnosti sagledati kroz borbu protiv sukoba interesa i korupcije (jer smatram da su te dvije stvari najveća rak-rana drage nam Hrvatske).
Sedmoglavi zmaj korupcije
Dakle, jedan mi je stariji i iskusniji belgijski 'kolega po etici' u nedavnoj raspravi rekao: 'Korupcija je zmaj sa sedam glava. Kad mu odrežeš jednu, druga mu odmah naraste.' Nisam se tada mogao načuditi preciznosti i sveobuhvatnosti upravo izrečene alegorije i njezinoj domicilnoj primjeni. U kontekstu gospodarsko-političkih događanja, od međunarodnog priznanja Hrvatske pa sve do današnjih uhićenja, jasno je što je pjesnik htio reći. Grubo gledano, svaka glava označava drukčiju formu i karakter korupcije, a mogućnost repeticije i samoobnavljanja itekako je (svakodnevno) očita i pritom zaštrašujuća. Ako želimo biti precizniji i dalje to razraditi, kako dalje sagledati sedmoglavoga zmaja korupcije? Vjerujem da ni zajednički uvez desetak brojeva ovog formata koji čitate (naravno, ako u ruci imate tiskano izdanje) ne bi bio dovoljan za daljnju stručnu elaboraciju korupcije. No zagrebimo ipak ispod površine i krenimo kratko od osnova, tj. sukoba interesa. Naime, sukob interesa predvorje je korupcije.
Javno vs. privatno
Javni interes ideal je koji je u središtu ideje o demokratskoj vlasti i upravljanju. Djelovati u interesu javnosti znači obavljati svoje dužnosti za dobrobit društva, služeći vlasti na pošten i nepristran način te donoseći odluke koje nisu pod utjecajem osobnog interesa ili mogućnosti za osobni gubitak ili njegovo trpljenje. Osobni pak interes može donijeti osobni dobitak ili gubitak dužnosnicima i povezanim osobama ili osobama kojima bi oni željeli pomoći ili naštetiti. Osobni interes nije ograničen na interese koji mogu donijeti izravnu osobnu korist ili izbjegavanje izravnih osobnih gubitaka, već može uključivati i mnoge društvene ili profesionalne aktivnosti. Kad te dvije suprotnosti (javni i privatni interes) stavimo u istu čašu i dobro promiješamo, dobit ćemo novu formu, koktel koji se naziva 'sukob interesa'. To je situacija u kojoj dužnosnik (ili neki od njegovih srodnika) ima, izravno ili neizravno, privatni ili osobni interes koji (potencijalno) utječe, ili se doima da utječe, na objektivno obavljanje njegovih dužnosti, na štetu ili u korist organizacije, tj. tvrtke. A korupcija?
Korupcija se kod nas često sagledava kroz prizmu podmićivanja. Podmićivanje je nuđenje, obećanje, davanje ili odobravanje nepripadne novčane ili druge koristi (mita) javnom službeniku ili prihvaćanje takve koristi ili za njih ili za bilo koga drugoga u nakani stjecanja prednosti ili nepripadajuće koristi za sebe ili treću osobu. U svakom slučaju, sukob interesa, ako se ne spriječi (upravljanje rizicima!) i ako prođe nekažnjeno, gotovo se uvijek, zahvaljujući interesima i apetitu uključenih strana (kojih, nažalost, sada dobro znamo, može biti i više od dvije), pretvara u veće zlo – korupciju. Oblici korupcije razlikuju se, ali mogu obuhvaćati spomenuto podmićivanje (bribery), iznudu (extortion), klijentelizam, tj. favoriziranje/kronizam, nepotizam, provincijalizam (parochialism), pokroviteljstvo (patronage), sponzorstvo (auspice), trgovanje utjecajem, beskrupuloznost u udovoljavanju vlastitim zahtjevima, pronevjeru (embezzlement) i slično. Dakle, vodeći se analogijom s početka teksta, vidimo da glava zaista ima mnogo i da su sve različite, no povezuje ih jedno: nedostatak etičnosti u poslovanju odnosno ponašanju.
Dakle, aktera, rekli smo, moraju biti najmanje dva. Naime, netko daje, a netko prima (iako nije riječ o ljubavi). U tom smislu još je u 18. stoljeću Thomas Jefferson, jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država, glavni autor Deklaracije o nezavisnosti i treći predsjednik SAD-a, dijagnosticirao i rekao: 'Dva su neprijatelja naroda. To su kriminalci (zločinci) i vlada. Zato stegnimo i ograničimo lancima Ustava onoga drugoga kako ne bi postao legalizirana verzija prvoga.' Dakle, još jedna mudrolija u čijoj su srži čovjek i njegov neetični duh. Kako je rekao moj kolega (oprostite na još jednom citatu), ovaj put novosadski, odvjetnik za antikorupciju: 'Vjerujem ljudima, ali ne vjerujem demonima u njima.'
Čeka se novi korak
Vratimo se u Hrvatsku... Očito je da su se mehanizmi samokontrole probudili pod pritiskom obveza Hrvatske kao članice EU (Direktiva o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije) i našu vladu natjerali da prihvati Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti kao sveobuhvatni okvir za zaštitu zviždača. Hoće li Vladi taj zakon pomoći da sredi stvari u vlastitim redovima (javnom sektoru) i uvede više etičnosti u tijela javne vlasti te tako (ovaj put primjerom) pokaže kako stvari trebaju funkcionirati, pa tako drugu stranu, onu iz privatnog sektora (koja je također obuhvaćena tim zakonom), naučiti redu i dominantno, predvodnički i pobjedonosno viknuti: 'Za mnom!' (a ne 'Naprijed!')? Hm, vidjet ćemo... Nadam se pozitivnom razvoju situacije (Sjećate se naivca s početka teksta?) jer već sâm Prijedlog nacrta prijedloga strategije sprječavanja korupcije od 2021. do 2030. obećava mnogo.
No kad je riječ o prijavi nepravilnosti, ipak nestrpljivo očekujemo Vladin novi korak naprijed i Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti. Naime, područje zaštite prijavitelja nepravilnosti regulirano je Zakonom o zaštiti prijavitelja nepravilnosti (tzv. Zakonom o zviždačima), koji je na snagu stupio početkom srpnja 2019. Do donošenja tog zakona zaštita prijavitelja nepravilnosti bila je djelomično regulirana nekim drugim zakonima, a njime se prvi put uredila zaštita prijavitelja nepravilnosti u tijelima javne vlasti i kod privatnih poslodavaca trima kanalima prijavljivanja (unutarnji, vanjski i javno razotkrivanje) te sistematizirala problematika vezana isključivo uz prijavitelje nepravilnosti koje se štiti od sankcija poslodavaca koje bi bile povezane s prijavom.
Nužne su izmjene i dopune zakona
Međutim, budući da je Zakon donesen prije istovjetne direktive EU, treba ga uskladiti s njom pa se, prema planu zakonodavnih aktivnosti Vlade RH, potkraj ove godine očekuju izmjene i dopune Zakona te njegovo usklađenje s tom direktivom EU. Nakon toga će Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti ostati i dalje relevantan pravni dokument koji uređuje područje prijave nepravilnosti, od tog trenuka usklađen s direktivom EU (i u punoj primjeni). A što od njega nakon izmjena i dopuna možemo (trebamo) očekivati i zašto je on važan?
U izvješću za Hrvatsku 'Europski semestar 2020.: ocjena napretka u provedbi strukturnih reformi te sprječavanju i uklanjanju makroekonomskih neravnoteža i rezultati detaljnih preispitivanja u skladu s Uredbom (EU) br. 1176/2011' ocjenjuje se kako je Hrvatska ostvarila ograničeni napredak (kakav politički eufemizam!) u provedbi preporuka iz 2019., među ostalim, novim Zakonom o zaštiti prijavitelja nepravilnosti (zviždača), uz naznaku da je potrebno unaprijediti mjere za sprječavanje i kažnjavanje korupcije na nacionalnoj i posebice lokalnoj razini. Dakle, izmjene i dopune su nužne!
Obveze i dobrobiti za poslodavca
Istraživanje 'Etika na radnome mjestu', koje je provela tvrtka Ravecon, pokazuje da je u tvrtkama koje imaju donekle uređene sustave za unutarnju prijavu nepravilnosti i zaposlenicima osiguravaju zaštitu identiteta i povjerljivost samo 19 posto zaposlenih u posljednjih godinu dana uočilo nepravilnosti ili nedolično poslovanje poslodavca ili kolega, a srednja je vrijednost 39 posto. Dakle, one koje imaju uređene sustave unutarnje prijave nepravilnosti te mehanizme anonimnosti i zaštite identiteta imaju 20 posto manje nepravilnosti! Stoga je velika pogreška obvezu usklađenosti sa Zakonom o zaštiti prijavitelja nepravilnosti i uvođenje unutarnjeg sustava prijave nepravilnosti (kao jedne od najvažnijih komponenti Zakona) shvatiti kao još jednu obvezu, još jedan must have, još jedan operativni teret ili kamenčić u cipeli koji žulja.
Zaštita prijavitelja nepravilnosti, prije svega, dar je svima nama (i poslodavcima i posloprimicima – od portira do predsjednika uprave) jer su njezine nuspojave, osim što unaprjeđuje usklađenost i upravljanje rizicima, čuva reputaciju i imidž organizacije te jača unutarnju strukturu organizacije, poboljšanje organizacijske kulture i upravljanja te sprječavanje nezakonitih i neetičnih postupaka (često u ranoj fazi), poticanje prijavljivanja nezakonitih i neetičnih postupaka, smanjenje profila rizika od nezakonitih i neetičnih postupaka, osiguravanje pravilnog i pravodobnog rješavanja izvještaja o nezakonitim i neetičnim postupcima, sprječavanje ili ublažavanje financijskih gubitaka kao posljedice nepravilnosti, privlačenje i zadržavanje zaposlenika predanih etičkim vrijednostima i kulturi organizacije te demonstriranje zdravih i etičkih praksi upravljanja društvu, tržištu, regulatorima, vlasnicima i ostalim zainteresiranim stranama.
Dakle, bez obzira na to što obveze poslodavca uključuju intervencije u definiranje i uspostavu unutarnjeg sustava prijavljivanja (uključujući i obradu prijave te proces istrage), pohranu i zaštitu podataka, izmjenu odgovornosti u poduzeću, informiranje unutarnje javnosti (zaposlenika), edukaciju te uvođenje sankcija, jednostavno je shvatiti da prednosti uvođenja sustava unutarnjeg prijavljivanja nepravilnosti znatno nadmašuju troškove njegova uvođenja i da se primjeni Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti treba veseliti jer ona pridonosi poštenijem i gospodarski razvijenijem društvu.