Novi se skandal nedavno otvorio zbog dugogodišnjeg stečaja jedne tvornice tekstila kad se pokazalo da su neke radnice radile 24 mjeseca bez plaće. Tko im je morao reći da su razlučni vjerovnici u prednosti, da one nikada u praksi neće ostvariti svoje pravo na zaostale plaće i da je tu država prema njima maćeha? Jesu li suodgovorne za svoju sudbinu?
U posljednja dva ili tri tjedna medijski je prostor zatrpan vijestima o tome kako su u jednom konkretnom dugogodišnjem stečaju (tvornice tekstila) prodane posljednje nekretnine, a od prodajne se cijene očekuje namira hipotekarnih (tzv. razlučnih) vjerovnika (uglavnom banaka) i donekle države (uglavnom u svezi dugovanog za mirovinske i zdravstvene fondove). Pri tome je čak u tzv. prime timeu (unutar glavnih vijesti) vodećih TV kuća dana prigoda nekolicini nekadašnjih zaposlenika prikazati svoj problem, naravno s ljudske strane, koja najčešće baš i ne korespondira s onom pravnom. Tako smo saznali da su neke radnice radile i do 24 mjeseca bez plaće i da su njihove tražbine (samo glavnice) i pedesetak tisuća kuna pojedinačno.
Svi su, bez iznimke, izjavili da bi bilo korektno da se država odrekne svojih tražbina i omogući radnicama i radnicima da se namire. Svi su, bez iznimke, bili ogorčeni na stečajnog upravitelja, koji je pred kamerama izbjegavao dati i približne odnose tražbina koje će biti namirene i onih (radničkih) koje neće biti namirene iako su prema zakonu u prvom isplatnom redu, što nažalost ne omogućava prednost pred razlučnim vjerovnicima. Posebno su radnici bili ogorčeni time što će se stečajni upravitelj za svoj (uspješan ili neuspješan) rad ipak biti nagrađen i to od prodaje imovine koju bivši zaposlenici na neki način smatraju svojom.
Neznanje ne opravdava
Nije sporno da svatko mora biti plaćen za svoj rad, kao i da je poslodavac (a ne radnik) odgovoran za pronalaženje posla na tržištu, stručno ugovaranje i napokon naplatu odrađenog. Tu je sve potpuno jasno i nadamo se da čak ni najveći neznalice neće tvrditi da im je tu nešto nepoznato. Ono što je manje poznato široj javnosti (očito i radnicima) je to da je svatko u obvezi (vrlo jasno propisano Zakonom o obveznim odnosima) dati svoj doprinos da šteta, ako je već mora biti, bude što manja.
Sada se postavlja pitanje kako je to radnik ili radnica koji uredno dolazi na posao i radi primjerice 24 mjeseca bez plaće ispunio tu zakonsku obvezu. Prema našem mišljenju nikako, jer već kada prođe prvi mjesec bez plaće, svakom bi moralo ‘zasvijetliti crveno svjetlo‘ i navesti ga da se obrati stručnijima od sebe tražeći savjet što učiniti. Čak i ako to ne učini nakon prvog mjeseca to bi morao učiniti nakon dva ili tri, ne dopuštajući da istekne razdoblje u kojem država temeljem Zakona o zaštiti radničkih potraživanja jamči radnicima čiji poslodavac završi u stečaju isplatu tri neisplaćene plaće. Dakle, samo tri!
Što reći i kako opravdati radnika koji živi i radi u kapitalizmu kao sustavu već dulje od 30 godina, osim da se radi o nevjerojatnom i neznanju i naivnosti. I sve to pri razvijenoj sindikalnoj zaštiti, činjenici da je neisplata plaća kazneno djelo… Naravno da nitko ne može ostati neosjetljiv na tužnu radničku sudbinu, ali za nju postoji i suodgovornost radnika.
Stvaranje nepravde
Da ne bi netko slučajno shvatio da je država postavila dobar pravni okvir i da provodi dobru praksu, potrebno je tu tvrdnju jasno i argumentirano kritizirati. Točno je da je država propisala neisplatu plaća kao kazneno djelo, ali popis onih koji su zbog toga završili u zatvoru ili nekako drugačije odgovarali je tragikomičan, jednako kao što je tragikomično sve ono što se događa između vlasnika, države, kreditora i radnika na primjeru nekadašnje Brodograđevne industrije Split, koja je sada podijeljena u ‘mali milijun‘ društava kćeri, a država mjesecima ne može utvrditi je li vlasnik dužan njoj ili ona njemu.
Točno je da država nije propisala da barem dio radničkih potraživanja ima status zakonske hipoteke s apsolutnom prednošću, pa neka direktor i vlasnik dokazuju bankama (kao najčešćim razlučnim vjerovnicima) koliko su nekretnine opterećene. Točno je da ni za minimalni dio dugova koji dovedu do stečaja osobnom imovinom ne jamče ovlaštene osobe. Točno je da nije osigurano da provedba stečajeva društava koja imaju zaposlenike u praksi ima apsolutnu prednost, a jest, ironično za tzv. jednostavne stečajeve društava navodno bez imovine, koja se onda ni ne provjerava. I moglo bi se nabrajati još toliko toga što nije učinjeno i zbog čega se događaju takve, za pravno uređenu državu kakvu bismo htjeli imati, sasvim apsurdne stvari.