Što i kako
StoryEditor

Zakon je (ipak) jasan - za nužnu obranu i samopomoć nema odgovornosti

01. Rujan 2020.
Slučaj Tihomira Blagusa dobit će nastavak – policija je najavila podnošenje prijave protiv njega zbog remećenja javnog reda i mira (?!). Usprkos mogućim tumačenjima Blagus vjerojatno neće snositi posljedice, ali cijeli se cirkus mogao izbjeći

Poslovni tjednik Lider u posljednjem je broju objavio analizu prof. Hrvoja Kačera o tumačenju u pravu, temeljem slučaja Tihomira Blagusa. U tom broju Lidera objavljena je skraćena verzija tog teksta (zbog ograničenog broja stranica), ali sada donosimo cijelu verziju. 

Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira kaže (odnosno dijelovi Zakona):

Članak 13.

Tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 50 do 500 dinara ili kaznom zatvora do 30 dana.

Članak 17.

Tko omalovažava ili vrijeđa državne organe odnosno službene osobe prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe ili njihova zakonita naređenja, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 50 do 500 dinara ili kaznom zatvora do 30 dana.

29/94

Članak 3.

U svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona kojima su određene novčane kazne za privredne prijestupe i prekršaje ("Narodne novine", br. 26/93.) riječi: "u dinarskoj protuvrijednosti" zamijenjuju se riječima "u protuvrijednosti domaće valute od". Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u "Narodnim novinama".

Nedavno smo pisali in favorem ciljnog ili teleološkog tumačenja u pravu kao uvjeta koji je condicio sine qua non (uvjet bez kojeg se ne može). Povod je bio iznimno hrabar čin pojedinca (Tihomir Blagus) koji je reagirao umjesto države i time riskirao mnogo toga, što se u početku samo naslućivalo, a  sada se jasno vidi.  Nakon objave teksta zaprimili smo više upita koji su pokazali da je možda potrebno nešto detaljnije objašnjenje, posebne kako bi i nepravnici, u punoj mjeri shvatili i prihvatili o čemu se radi. Upravo zato ovaj tekst treba uzeti kao neku vrstu nadopune onog prethodnog. Svaku dvojbu što učiniti je na kraju riješila objava jednog pismena koje je država (konkretno Policijska uprava Zagrebačka) uputila već spominjanom gospodinu Tihomiru Blagusu i tako ga obavijestila da će protiv njega podnijeti optužni prijedlog radi djela iz članka 13. st. 1. i čl. 17. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Da sve bude maksimalno jasno treba kazati da se radi o  prilično općenito (dakle široko) propisanim prekršajima koje je teško dovesti u svezu sa onim što je gospodin Blagus nesporno učinio spašavajući imovinu., život i zdravlje sebi i drugima (potankosti su javnosti već poznate i svode se na neovlašteni, očito nasilni ulazak u zatvoreni prostor kako bi se otvorila ustava i spriječila poplava., u čemu je (SREĆOM) uspio). Policija koja je gospodina Blagusa obavijestila kako će podnijeti optužni prijedlog nije pri tome javnost izvijestila kako je do navodnih prekršaja došlo i kakav je vremenski i svaki drugi kontekst sa  spomenutim radnjama koje je nesporno poduzeo. Naime, barem načelno, sve moguće kombinacije su moguće i realne, ali kada javnost zna za onaj apsolutno pozitivni dio svakako ima pravo znati i za što eventualno nije tako pozitivno, ali svakako i za kontekst u svakom detalju. Tako npr. nije svejedno je li gospodin Blagus navodno vrijeđao službene osobe nakon što je prethodno šikaniran zadržavanjem u postaji preko svake mjere i potrebe ili ih je (naravno, opet navodno jer nije ništa u tom smislu presuđeno, kamo li pravomoćno presuđeno) npr. vrijeđao jer su ga htjei legitimirati (što traje par minuta).

Mrtvo slovo na papiru

Globalno gledajući, bez obzira na broj država, može se kazati da prevladavaju dva pravna modela. Jedan kojemu i mi pripadamo je tzv. kontinentalnoeuropski pravni krug koji počiva na jasnoj trodiobi vlasti (zakonodavca, izvršna, sudbena), što znači da se sudovi u obrazloženju svojih odluka pozivaju na konkretne zakone i na konkretne odredbe u tim zakonima, a taj sustav npr. imaju sve države EU (osim Velike Britanije koja je u postupku izlaska). Kada se ukaže potreba za promjenom u ovom sustavu je stvar vrlo jednostavna – zakonodavac donosi novi propis koji uglavnom stupa na snagu bez povratnog ili retroaktivnog učinka, iako u velikoj većini zakonodavstava i ta mogućnost kao iznimka postoji. Zakoni se oglašavaju u službenom glasilu svake države (kod nas to je glasilo 'Narodne novine' sa istoimenom web stranicom www.nn.hr i u njima je određeno (datumski, npr. 01.01. određene godine) ili odredivo (npr. osam dana nakon objave zakona, a objavom se smatra nadnevak naveden u samom službenom glasilu) kada stupaju na snagu, prije čega su samo 'mrtvo slovo na papiru'.

U budućnosti je za očekivati da se ova glasila prestanu tiskati i da imaju samo digitalno izdanje. Inače, digitalno izdanje je u pravilu svima bez ikakve naplate potpuno dostupno 24 sata na dan, 7 dana tjedno, bez ikakvih neradnih termina, uz uvjet pristupa internetu, što se više ni ne tretira kao problem (što je apsolutno u redu za poslovni svijet, ali je prilično upitno za neke druge kategorije, npr. umirovljenike, posebno ne na selu). Apsolutno tu ne dolazi u obzir pozivati se na sudsku praksu (npr. taj i taj slučaj) što je svojstvo anglosaksonskog ili precedentnog prava u kojemu su najpoznatije države SAD, Velika Britanija, Australija...

Međutim, to je jako relativizirano time što se sudovi pozivaju na određeni zakoni članak u njemu, ali sadržaj toga članka tumače tako da se pozivaju na stav nekog suda, to je najčešće najviši sud u državi (Ustavna formulacija kao najviši sud u državi određuje Vrhovni sud Republike Hrvatske, što je apsolutno u redu sve dok se ne uzme i obzir Ustavni sud Republike Hrvatske koji nije sud u klasičnom smislu toga pojma, ali ipak mijenja odluke najvišeg suda u državi, a ne događa se i ne može se dogoditi obrnuto!).

Razlike su stvarno sve manje

U precedentnom sustavu se sudovi pozivaju na određeni CASE (slučaj) u kojemu je sud (u pravilu najviši) zauzeo određeni stav. U ovom sustavu treba proći dosta vremena da se neki stav usvoji, a još mnogo više da se jednom usvojeni stav promijeni. Zato su i u ovom sustavu sve češći zakonski tekstovi po europskom modelu. Uglavnom možemo zaključiti da se u praksi ova dva sustava sve više približavaju i razlike su stvarno sve manje.

Kada se raspravlja o ciljnom ili teleološkom tumačenju jako je bitno izbjeći zabludu da tim tumačenjem svatko tko ima neki interes može nametnuti drugima određeno značenje, pa čak i ono koje prelazi okvire onog jezičnog kao uvijek početnog tumačenja. Točnije svatko u nekom sudskom ili upravnom postupku može to pokušati nametnuti sucu ili voditelju postupka, ali pravi je problem što je to uvijek neizvjesno, a ako se netko tako prethodno ponašao i tek u tom postupku pokušava dokazati da je to ponašanje u redu, to je potencijalno veliki problem i veliki rizik. Stvarno je ključno da pravni stručnjaci, a posebno voditelji upravnih postupaka i suci, za što više pravnih prijepora ili nejasnoća što prije i što jasnije zauzmu pravni stav i objave ga. To zauzimanje stavova mora uključivati i ciljno ili teleološko tumačenje kao završno tumačenje koje zahtijeva i vrhunska znanja i vještine. Tu nema i ne smije biti nikakve samovolje, pa ni 'prilagođavanja' vlastitim potrebama. Pravo je pitanje da li u nas takvi stručnjaci prevladavaju ili ne.

Pravi problem je što je jezik u pravilu nesavršen i omogućava dva ili više značenja. Tako npr. Zakon o sportu propisuje da trener mora imati status prvostupnika, bez preciziranja. Da zastanemo na jezičnom tumačenju onda bi nogometni trener mogao biti i prvostupnik ekonomije, što je u svakom slučaju neprihvatljivo. Zahtjev prvostupnika se temelji na stručnosti baš u konkretnom poslu ili zanimanju. Kada to tako postavimo, a to postavljanje je baš praktična primjena ciljnog tumačenja, onda je jasno da se mora raditi o prvostupniku kineziologije. Naravno da bi bio bolje da je zakonodavac to baš tako i postavio, ali praksa je najčešća takva da su pravne norme nepotpune, nejasne, jednom riječju nekvalitetne ili nedovoljno kvalitetne.

Nužda i nužna obranu

Dobar primjer je Zakon o obveznim odnosima koji u članku 1052. prihvaća nuždu i nužnu obranu kao elemente radi kojih (ako postoje) ne dolazi u obzir odgovornost (stvarno se tu radi o isključenju protupravnosti kao jednog od elemenata koji moraju postojati da bi se odgovaralo, uključujući odštetnu odgovornost), i to u članku koji glasi: 

(1) Tko u nužnoj obrani prouzroči štetu napadaču, nije dužan naknaditi je, osim u slučaju prekoračenja nužne obrane.

(2) Ako netko prouzroči štetu u stanju nužde, oštećenik može zahtijevati naknadu od osobe koja je kriva za nastanak opasnosti štete ili od osoba od kojih je šteta otklonjena, ali od ovih posljednjih ne više od koristi što su ih imale od toga.

(3) Tko pretrpi štetu otklanjajući od drugog opasnost štete, ima pravo zahtijevati od njega naknadu one štete kojoj se razumno izložio.

Već na prvi pogled se vidi da se radi o tzv. pravnim standardima kao jako elastičnim pojmovima kojima od slučaja do slučaja treba dati sadržaj (zato se nazivaju i kaučuk pojmovima) i to svakom nepravniku predstavlja veliki problem. To je problem i za pravnike koji moraju jako pratiti praksu kako bi sebi i drugima znači kazati kako se ponašati. Zakonodavac tako radi jer mu je tako najlakše, a znanost pomaže koliko može i u praksi je prilično usklađeno što znači i nužna obrana, a što (krajnja) nužda. (nužna obrana je pravo da se od sebe ili drugoga otkloni istodobni protupravni napad, krajnja nužda je takva situacija u kojoj netko poduzima štetnu radnju da bi do sebe ili drugoga otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost). Naravno, problem je i u značenju pojma neskrivljeno – to znači da nema ni nasmjere ni nepažnje, što proizlazi iz povezivanja niza članaka Zakona o obveznim odnosima.

Nije uvijek tako, već u slijedećem članku nailazimo na potpuno drugi modus operandi zakonodavca na način da se u drugom stavku detaljno definira pojam dopuštene samopomoći iz prvog stavka.

Članak 1053.

(1) Tko u slučaju dopuštene samopomoći prouzroči štetu osobi koja je izazvala potrebu samopomoći, nije dužan naknaditi je.

(2) Pod dopuštenom samopomoći razumijeva se pravo svake osobe da otkloni povredu prava kad neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost.

Na kraju, dođemo do toga tko je kriv što je Blagus case očito krenuo u potpuno krivom smjeru. Potpuno sigurno tko nije onaj policajac na dnu policijske hijerarhije. To je netko unutar te hijerarhije tko nije prepoznao u tom trenutku možda i najvažniju vijest u državi i povezao je sa nadležnošću svoje postaje ili uprave za postupanje. Znajući tko mu je (ili tko joj je) kadrovski na raspolaganju morale su se kao nužne nametnuti i određene aktivnosti i uključivanje (prije nego što stvar postane javna u negativnom smislu) pravno kompetentnih osoba koje će prepoznati sve ključne elemente i vidjeti da u temeljnom djelu sigurno postoje elementi koji isključuju protupravnost. Da je to baš tako učinjeno (bez obzira na to tko bi to riješio, od načelnika do ministra) svi bi za prvi dio (otvaranje ustave) pljeskali i zahvaljivali gospodinu Blagusu. Istodobno, ako se u daljnjem tijeku događanja  propustio ponašati sukladno propisima za to treba biti kažnjen kao i svatko od nas.

Dakle, po našem mišljenju kriv je netko u strukturi policijske hijerarhije. Međutim, kako kriviti policajca bilo koje razine kada se radi o zakonu preuzetom iz bivše države, koji je zakonodavac posljednji put 'dirao' još davne 1994. godine, u kojem su još uvijek njemačke marke valuta u kojoj se izračunavaju kazne... To znači da treba primijeniti narodne mudrosti, pa i onu prema kojoj se'„riba uvijek čisti od glave'. I tu se opet vraćamo na vječnu temu od odgovornosti i zakonodavca i drugih struktura vlasti. Da kojim slučajem nitko od zastupnika ne smije primiti plaću dok postoje i nakon 30 godina, takvi relikiti starog kao što je opisano, što mislite Vi koji punite državni proračun, koliko bi ovakvo stanje trajalo?

25. studeni 2024 13:09