Alarmi iz dubina: Dramatično je u podmorju

Mora i oceani doimaju nam se beskrajnima, ali ribama ta beskonačnost ništa ne znači i ne uživaju u morskim dubinama onako kako mi mislimo, posebice otkako je čovjek premrežio morsko dno tehnologijom. Mnoge vrste riba nastanjuju određeni morski prostor u kojem imaju dovoljno hrane i razmnožavaju se, pa ako im se naruši prirodno stanište i spokoj, gube urođenu orijentaciju snalaženja u podmorju. Neki znanstvenici tvrde da bi zbog dezorijentiranih riba u morima i oceanima čije su dubine premrežili kabeli, cijevi i ostala tehnologija trebalo sagraditi podvodne mostove koji bi pomogli sačuvati neometanu mobilnost morske faune, baš kao što je napravljeno na autocestama na kopnu na kojima postoje posebni prijelazi za divlje životinje. Znanstvenici još tvrde da bi to trebalo raditi i zbog klimatskih promjena koje uzrokuju migraciju nekih vrsta riba u sjeverna mora.

Prestrašene ribe

Vodna ekologinja Karissa Lear sa Sveučilišta Murdoch u Perthu u Australiji upozorava kako je neutemeljeno uvjerenje da morske životinje plivajući mogu lako zaobići svaku prepreku u moru ili oceanu.

– Ta je pretpostavka pogrešna. Uobičajeno je da se mnoge morske vrste drže svojih staništa i rijetko se usuđuju otići izvan njih. To posebno vrijedi za mnoge male i mlade životinje koje su osjetljive na grabežljivce. Taj strah može prouzročiti velike probleme morskim vrstama, posebice kad im infrastruktura stane na put – izjavila je Lear.

Objasnila je to na primjeru zelenog pilana, ribe koja živi blizu ušća rijeke Ashburtona u australskoj oblasti Pilbari. U tom je dijelu za lokalno postrojenje za preradu nafte i plina 2017. sagrađen novi dio velikog pristaništa za utovar i čvrsti kameni zid koji je uronio u more duž petsto metara. To je navelo Lear i njezine kolege na istraživanje kako ta gradnja utječe na ugroženoga zelenog pilana koji živi u tom dijelu mora. Znanstvenici su otkrili da te ribe nisu mogle ili nisu htjele zaobići prepreku, a takvo ponašanje moglo bi ih spriječiti da dođu do hranilišta i drugih staništa. I ne samo njih nego i mnoge druge morske vrste. Lear tvrdi da mladi zeleni pilani ne žele plivati oko zida pristaništa kako bi ga zaobišli jer se vjerojatno plaše napustiti stanište zbog grabežljivaca koji im prijete izvan njega. Osim toga, te su ribe naviknute provoditi vrijeme u najplićim vodama. To otkriće, smatra Lear, znači da morske životinje, slično kao kopnene, trebaju pomoć u snalaženju s infrastrukturom koju u podmorje postavljaju ljudi. Tvrdi da bi zato trebalo, baš kao što na autocestama na kopnu postoje zeleni mostovi, prijelazi za divlje životinje poput medvjeda i losova, primjerice u Nacionalnom parku Banff u Alberti, sagraditi i podvodne mostove.

U prilog tomu ide podatak da su 2022. prijelaz za divlje životinje u državi Washingtonu jeleni, losovi i kojoti upotrebljavali više od pet tisuća puta. Osim toga, već postoje riblje ljestve koje lososima pomažu preskakati brane tijekom putovanja do mrijestilišta, pa bi takvo što trebalo napraviti i za ostale stanovnike mora i oceana.

– U slučaju zelenog pilana inženjeri su mogli napraviti podvožnjake u pristaništu kroz koje bi riba mogla plivati. Ali pravi problem nije samo jedna prepreka. Postoji li prepreka za preprekom, mladi će imati doista ograničeno stanište, a neke životinje previše prepreka može odsjeći od važnih hranilišta. Pretjerano ograničeno kretanje može potaknuti i razvoj izoliranih, genski različitih skupina riba koje će biti osjetljivije, pa bi lako mogle izumrijeti – objasnila je Lear.

Pomoć u migracijama

Planirane su još najmanje četiri velike infrastrukture na području rijeke Ashburtona pa Lear tvrdi da krajnji učinak višestrukih prepreka znači i veliku brigu za opstanak ribe pilana. Drugi pak tvrde da klimatske promjene također utječu na migraciju riba, koje pritom nailaze na mnogo prepreka. Projektni koordinator projekata obnove ekosustava u Udruzi njemačkih parkova prirode Matthias Goerres tvrdi da bi zbog toga trebalo obratiti pozornost na morske životinje jer se neke vrste sele sjevernije, zbog čega su im potrebna prikladna staništa i slobodni putovi za migraciju. Primjerice, sleđ za razmnožavanje upotrebljava livade morske trave, pa bi mu manja područja one koja bi rasla sjevernije mogla pomoći da migrira dalje od toplih voda, bez utjecaja na njegovo prirodno ponašanje.

– Bilo da probijamo prolaze kroz umjetne strukture bilo da utvrđujemo rute dalje od zagrijanog oceana, promišljeno mijenjanje morske infrastrukture moglo bi pridonijeti zaštiti životinja dok se intervenira u ocean – naglasio je Goerres.

Sedimentacija i vulkani najkrivlji

Hoće li, osim infrastrukture potrebne za lokalno i svjetsko gospodarstvo, more i oceane premrežiti i podvodni mostovi za morsku faunu, ne ovisi o znanstvenicima. Oni ne investiraju, nego samo istražuju i predlažu, stoga će kompanije i dalje planski ‘štrikati‘ u podmorju.

– Tijekom povijesti bilježimo postupno sve veći čovjekov utjecaj na morske ekosustave, i to na različite načine. Počelo je s ribarstvom i ranim naseljavanjem obalnih područja, kada je utjecaj bio uglavnom ograničen na lokalne zajednice i njihovo iskorištavanje morskih resursa. Međutim u dvadesetom stoljeću intervencije postaju intenzivnije, poput većeg onečišćenja mora, primjerice industrijskog onečišćenja, plastičnog otpada, te gradnje infrastrukture, uključujući umjetne otoke, naftnu industriju i novije projekte vezane uz obnovljive izvore energije u moru – objasnio je Dino Dragun, izvršni direktor i osnivač Hidrocibalae, tvrtke specijalizirane za obradu i analizu prostornih podataka dobivenih istraživanjem mora, koja surađuje s najvećim svjetskim tvrtkama.

Inženjer Dragun kao voditelj projekata ima više od desetljeća iskustva u toj industriji kako u Hrvatskoj i Europi tako i u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema njegovim riječima, promjene u morskim dubinama na globalnoj razini uglavnom su posljedica dinamičnih sedimentacijskih procesa i vulkanske aktivnosti u pojedinim područjima, odnosno čovjekove infrastrukturne intervencije imaju manji, lokalizirani utjecaj na morfologiju morskoga dna.

– Važno je napomenuti da je samo 26 posto svjetskoga morskog dna kartirano suvremenom tehnologijom visoke razlučivosti, a za topografiju preostalih 74 posto postoji samo gruba procjena. Nemamo cjelovitu sliku o dubinama u tim nedovoljno istraženim područjima. Postoji nekoliko svjetskih inicijativa za poboljšanje tih rezultata, a najpoznatija je ‘Seabed 2030‘ – rekao je Dragun i dodao da su energetska i komunikacijska infrastruktura većinom povezane s morskim okružjem; kad je pak riječ o rijekama i jezerima, resursi se najčešće prenose na suprotne obale, a gradnja vjetroelektrana u jezerima još je u povojima.

Utjecaj na život

– Pogledamo li energetsku i komunikaciju infrastrukturu u moru, vidimo da su najčešći podmorski optički kabeli kojima se prenosi većina svjetskog interneta, a cjevovodima najčešće prolaze nafta i plin, većinom unutar i između država. Podvodne bušotine raširene su diljem svijeta, a najveći je zamah u gradnji infrastrukture kod vjetroelektrana u moru, od Azije preko Europe, koja predvodi taj trend, do Amerike. Osim Europe, i azijske zemlje, poput Kine, ali i SAD, ubrzano ulažu u razvoj vjetroelektrana u moru kako bi zadovoljile vlastite energetske potrebe i smanjile emisije ugljikova dioksida – iznio je Dragun i napomenuo da regulacija infrastrukturnih intervencija u moru uključuje sveobuhvatna istraživanja usmjerena na utjecaj na morski život, bentos (organizme koji žive na dnu), podvodnu buku, sedimentaciju, migracijske rute ptica, preostale neeksplodirane eksplozivne naprave na dnu mora te potencijalnu eroziju koja bi mogla biti posljedica gradnje.

– Ta istraživanja pružaju ključne informacije koje definiraju izvedivost, opseg i mogućnost gradnje u morskim ekosustavima, a regulaciju provode nacionalna i međunarodna tijela. Regulativa se ne odnosi samo na gradnju infrastrukture u moru već i na dekomisiju, odnosno uklanjanje dotrajale infrastrukture poput platformi i vjetroelektrana. Naime, vijek trajanja vjetroelektrana u moru procjenjuje se na trideset godina. Budući da su prve sagrađene 90-ih godina dvadesetoga stoljeća i ranih dvijetisućitih, mnoge sad ulaze u fazu u kojoj su blizu dekomisije ili su je već započele. Taj proces također zahtijeva analize kako bi se osiguralo da uklanjanje ne nanosi dodatnu štetu morskim ekosustavima – objasnio je Dragun.

Dobra zračna zavjesa

Prema njegovim riječima, zanimljiv primjer zaštitne mjere tijekom gradnje u moru zračna je zavjesa (engl. bubble curtain), pri čemu se mjehurići zraka postavljaju oko područja intervencije kako bi spriječili širenje buke. Ta tehnika ponajprije štiti morske sisavce, koji su izrazito osjetljivi na podvodnu buku, ali također pridonosi očuvanju šireg morskog ekosustava. No Dragun smatra da su ishitrene preporuke znanstvenika za gradnju podvodnih mostova.

– Prerano je za ozbiljno razmatranje gradnje podvodnih koridora zbog složenosti morskih ekosustava i potrebe za dugotrajnim, temeljitim istraživanjima kako bi se sa sigurnošću utvrdile njihove potencijalne prednosti. Mnogo se više treba posvetiti pravilnim upravljanjem morskim ekosustavom smanjivanjem onečišćenja i boljom kontrolom prekomjernog izlova – zaključio je Dragun.