Zbog goleme količine podataka koje svatko od nas proizvede pukim spajanjem na internet neki filozofi vjeruju da čovjekova osobnost više nije jednadžba tijela i uma, već se mora uzeti u obzir i digitalno biće. A ono ostavlja tragove – digitalnu imovinu – koja rijetko postaje ostavština za njegove nasljednike i prijatelje, a mnogo češće baza znanja kojom se koriste velike kompanije. Domogle su se tako gigabajta ili čak terabajta digitalnih privatnih podataka koji su ostali iza gotovo svakog čovjeka preminulog posljednjih godina
Nedavno je u jednom podcastu poznati član ekipe 'Jackassa' Steve O rekao zanimljivu opasku o životu. Čovjek koji je nekoliko puta bio na rubu smrti, što zbog raznih kaskaderskih ili općenito nenormalnih stvari koje je izvodio, što zbog prekomjerne upotrebe opijata, rekao je da su ljudski život i iskustvo zapravo jedna velika šala na račun samog čovjeka. Zatim je to objasnio rekavši da je čovjekov najjači instinkt onaj da preživi, a jedino je jamstvo u cijelom životu to da nećemo preživjeti i da je to jedina sigurnost u životu. To je kao nekakva 'kvaka 22' u koju smo svi uključeni od rođenja pa do trenutka kada nas više nema. I dok je unazad nekoliko desetljeća smrt bila trajna i konačna, a u najboljem slučaju naša su sjećanja na preminule živjela u fotografijama ili pak u starim pismima koja su nekada bila, među ostalim, i iznimno važan način komunikacije, danas čini se smrt ne mora biti konačna, barem u neku ruku. Nekada davno osvrnuli bismo se s pomoću fotografija na prošlost zamrznutu u vremenu i to nam je bilo dovoljno da ispoštujemo sjećanja prema onima kojih više nema. Nosili smo ih u srcima i glavama. Međutim, ovih su se dana i te stvari zakomplicirale pa više nije sigurno otići ni na vječni počinak, a da iza nas ne ostanu gigabajti ili terabajti digitalnih privatnih podataka isprepletenih u digitalnom svijetu, koji na neki način osiguravaju da naša sjećanja na preminule žive zauvijek između nula i jedinica na world wide webu ili barem dok se i posljednji server ne ugasi.
Digitalni leševi
Otkako je internet preuzeo čovjekovu komunikaciju, posao, pa i slobodno vrijeme, količina podataka koje ljudi svakodnevno stvaraju porasla je do nevjerojatnih veličina. Svake minute ljudi na internetu u tražilicu Google upisuju više od 3,8 milijuna raznih upita za pretraživanje, pošalju više od 188 milijuna e-mailova ili 'svajpaju' Tinder više od 1,4 milijuna puta. I to sve samo u jednoj minuti, a sve to prate različiti oblici digitalnog nadzora koji sve te podatke bilježe i spremaju. Došlo je vrijeme da čovjek proizvodi toliko podataka da neki filozofi sada vjeruju da osobnost čovjeka više nije jednadžba tijela i uma, već se mora uzeti u obzir i digitalno biće.
Kad umremo, za sobom ostavljamo informativne leševe, sastavljene od e-mailova, tekstualnih poruka, profila na društvenim mrežama, upita za pretraživanje i još tko zna koliko još informacija. Carl Öhman, digitalni etičar, rekao je da je to veliki sociološki pomak jer su stoljećima samo bogati i slavni bili temeljito dokumentirani, a danas je ta povlastica dostupna gotovo svima. U jednoj studiji Öhman je izračunao da bi pod pretpostavkom da će Facebook nastaviti postojati mogao imati 4,9 milijardi preminulih korisnika do kraja stoljeća. Taj broj predstavlja izazove i na osobnoj i na društvenoj razini, smatra Ohman.
– Zbirni su podaci o mrtvima na društvenim mrežama arhiva velike ljudske vrijednosti – primarni povijesni resurs kakav nijedna generacija nije ostavila iza sebe. Tako ga treba i tretirati – smatra Ohman.
Ipak, dodaje da su javni profili na društvenim mrežama jedno, a privatne razmjene poruka ili e-mailova otvaraju kompliciranija etička pitanja.
Postumna prava
Kao što je filozof Jean-Paul Sartre jednom rekao: 'Biti mrtav znači biti plijen za žive.' To je osjećaj o kojem filozofi i danas razmišljaju, a Patrick Stokes, autor knjige 'Digital Souls', vidi da je izravno povezan s digitalnim ostacima. U slučaju javnih osoba, očit je financijski poticaj za stvaranje njihovih digitalnih dvojunika, zbog čega su njihove fotografije zaštićene postumnim pravom javnosti na određeno vrijeme. U Kaliforniji je to do 70 godina nakon smrti, a u New Yorku, od prosinca 2020., to je 40 godina poslije smrti. Robin Williams, na primjer, koji je umro 2014., podnio je dokument kojim se sprječava korištenje njegove fotografije ili bilo kakve sličnosti s njim 25 godina nakon njegove smrti, što je dodatni sloj zaštite povrh kalifornijskog zakona. Ipak, savezni zakon SAD-a ne priznaje pravo mrtvih na privatnost, kaže Albert Gidari, odvjetnik i bivši konzultantski direktor za privatnost u Stanford centru za internet i društvo, a ni potrošači uvijek ne gledaju blagonaklono na iskorištavanje preminulih.
Posmrtni profiteri
Tvrtka Base Hologram, koja je proizvela holograme Roya Orbisona, Buddyja Hollyja i Marije Callas, odustala je od plana da se na turneji pojave Whitney Houston i Amy Winehouse u hologramskom obliku nakon što su mnogi tvrtku okarakterizirali kao 'izrabljivačku'. Jer, samo zato što je legalno izraditi hologram preminule osobe ne znači da će i publika to prihvatiti kao nešto etično. Tijekom posljednjeg desetljeća bilo je pokušaja da se naprave razne platforme, tj. memorijalne stranice za preminule, ali ništa se još nije za pravo 'uhvatilo'. Stranice poput SafeBeyond i Eterni.me obećavale su takve usluge, ali do sada nisu zaživjele na pravi način (iako 'zaživjele' nije prava riječ u ovom kontekstu). Platforma SafeBeyond je imala namjeru da na nju pohranite svoje 'želje i pozdrave' koji bi se čuvali sve dok ne umrete nakon čega bi se te snimke ili videozapisi slali vašim najmilijima. Eterni.me je pak obećavao epizodu iz popularne distopijske serije 'Black Mirror'. Ideja je bila da se koristeći podatke s društvenih mreža, mailova i slično pripremi verzija života koju ćete ostaviti svojim potomcima nakon smrti. Htio je sve to strpati u 3D avatar koji ima osobnost preminule osobe. Pomalo jezivo, ali tko zna što budućnost nosi.
Budućnost pokojnika
Do sada te platforme nisu ispunile svoja obećanja, što je možda i bolje za sve, i žive i mrtve. A tu je i Facebook, koji profile preminulih pretvara u neku vrstu digitalnih memorijalnih spomenika, a koji će, kako smo rekli, preplaviti tu društvenu mrežu kako populacija na njoj stari i odumire.
Dolaskom novih tehnologija, poput proširene i virtualne stvarnosti, ili pojavom weba 3.0 i obećanjima o metaverzumu postavlja se pitanje što će se u nešto daljoj budućnosti događati s preminulima. Hoće li se svi njihovi podaci downloadati u neki virtualni avatar ili će se svijet pokojnika prebaciti u nekoga humanoidnog robota? Odgovor je vjerojatno 'da', ali tko će to zaista i htjeti bit će pitanje vlastita odabira. Ipak, što će to u konačnici značiti za preminulog? Je li i dalje živ, je li mrtav, kakav je entitet postao i hoće li znati da je zapravo samo svijet preminulog u nekom virtualnom ili robotskom okružju? Kako ćemo razlikovati žive i mrtve ako će se svijet preseliti u metaverzum koji obećavaju big tech tvrtke? Hoće li avatari mrtvih bezbrižno lutati prostranstvima virtualnih svjetova i sudarati se sa živima i kako ćemo uopće znati iza kojeg se avatara krije živo biće? Nažalost, sve to uskoro neće biti samo znanstvena fantastika i o tim temama se već trebalo početi razgovarati. No, čini se da je i digitalna kao i prava smrt teška tema, pa je mnogi ignoriraju.
Teška pitanja
Komisija za etiku podataka u Njemačkoj je u 2019. godini odlučla je da se svi 'digitalni zapisi predaju nasljednicima pokojnika'. Također, preporučila je nove obveze za pružatelje usluga kao i propise za 'zaštitu podataka nakon smrti'. Nijemci su shvatili da će bez regulacije tvrtke poput Googlea ili Facebooka moći pisati vlastite pravilnike o digitalnim ostacima pa su predložili i svjetske regulativne okvire kojih bi se morali držati svi držatelji podataka. Da bi se to postiglo, moraju surađivati razni stručnjaci, poput onih za intelektualno pravo, zaštitu podataka i ljudska prava, jer će samo zajedničkim naporom biti moguće riješiti tu digitalno-etičku zavrzlamu.