Amazon tako postaje dio rastuće skupine tvrtki koje planiraju u svemir poslati više od tisuću satelita u sklopu tzv. megakonstelacija
Amazon je 28. travnja lansirao svojih prvih 27 satelita u sklopu ambicioznog Project Kuiper programa, čime je službeno zakoračio na tržište satelitskog interneta u kojem trenutačno dominira Muskov SpaceX sa svojom mrežom Starlink. Amazon tako postaje dio rastuće skupine tvrtki koje planiraju u svemir poslati više od tisuću satelita u sklopu tzv. megakonstelacija. No, kako broj objekata u niskoj orbiti Zemlje (LEO) ubrzano raste, opasnosti povezane s prenapučenošću postaju sve ozbiljnije i sve bliže katastrofi, piše Verge. Uz Amazon i SpaceX, tu su i britanski OneWeb, koji se 2023. spojio s francuskim Eutelsatom, te niz raznih kineskih inicijativa. Među njima se ističu vladin projekt Guowang i komercijalni Qianfan (Tisuću jedara), koji zajedno planiraju lansirati i do 15 tisuća satelita.
Prema izvješću Europske svemirske agencije (ESA), u 2024. godini u nisku Zemljinu orbitu je lansirano više od 2.500 objekata, što je čak pet puta više nego u bilo kojoj godini prije 2020. Najveći dio tih lansiranja otpada na komercijalne satelitske mreže, a trend rasta nastavlja se iz godine u godinu. ESA procjenjuje da bi do 2050. u niskoj orbiti moglo biti gotovo 50 tisuća objekata većih od 10 cm. U prosjeku, s površine Zemlje bi se moglo lansirati čak osam satelita dnevno, odnosno četiri tone materijala svakog dana, što nije malo.
Ti svi silni novi sateliti omogućuju pristup internetu u udaljenim područjima, te u regijama pogođenima prirodnim katastrofama ili ratom. No prostor oko Zemlje postaje sve gušći, ne samo zbog aktivnih satelita, već i zbog sve veće količine svemirskog otpada, što dodatno pogoršava problem ‘prenapučenosti‘. Stručnjaci se slažu da je nužno, kako bi se riješio problem, uvesti sveobuhvatna pravila za upravljanje objektima u orbiti, no u sve polariziranijem svijetu, globalna suradnja u zaštiti svemira čini se sve daljom i sve nerealnijom, smatraju ti isti stručnjaci.
Utrka za nisku orbitu
- U tijeku je utrka za ispunjavanje niske orbite - kaže Vishnu Reddy, istraživač svemirskog otpada sa Sveučilišta u Arizoni.
U orbiti se nalaze milijuni komadića otpada a mnogi od njih se kreću iznimno velikim brzinama. ESA procjenjuje da više od 1,2 milijuna objekata u orbiti ima potencijal izazvati katastrofalna oštećenja u slučaju sudara. Pritom nije problem samo šteta na infrastrukturi poput Međunarodne svemirske postaje (ISS). Stručnjake zabrinjava i mogućnost lančane reakcije. To znači da će porencijalni sudari stvoriti još više otpada, koji pak izaziva nove sudare. Ta lančana reakcija je poznata pod nazivom Kesslerov sindrom, što bi u konačnici moglo učiniti velik dio orbite neupotrebljivim.
--Naravno da operateri satelita žele što više uređaja u orbiti. No ako ih bude previše, doći će do sudara. A kad sudari krenu, nastupa lančana reakcija, i cijeli pojasevi orbite mogli bi postati beskorisni - kaže astronom Olivier Hainaut iz Europskog južnog opservatorija.
Iako se funkcionalni sateliti prate i kontroliraju, milijune manjih komada otpada je nemoguće učinkovito pratiti a svaki novi satelit u niskoj orbiti samo povećava rizik od sudara. Ako se pitate tko je odgovoran za sprječavanje tih sudara, odgovor je baš nitko ili nitko konkretno. Većina svemirske zajednice oslanja se na američke podatke koje objavljuje Space Force, a operateri satelita brinu sami za sebe‘.
Reddy ističe da SpaceX deorbitira svoje nefunkcionalne satelite na relativno odgovoran način jer su Starlink sateliti u vrlo niskim orbitama pa nakon nekoliko godina prirodno ulaze u atmosferu i sagorijevaju. Amazon podržava ESA-inu Zero Debris povelju pa planira sličnu praksu kao i Starlink. Međutim, niti jedna kompanija nije obvezana zakonski riješiti moguće sudare, već se sve svodi na dobru volju i samoregulaciju. U praksi, iako sateliti koriste različite orbite, moraju ih povremeno presijecati, osobito pri povratku u atmosferu a to povećava rizik od sudara.
- Kuiperi će jednom morati proći kroz Starlinkov pojas a što će se rad dogoditi? – pita se Reddy.
Ekonomija izbjegavanja sudara
U slučaju mogućeg sudara jedan od satelita mora manevrirati, što troši dragocjeno gorivo i smanjuje životni vijek samog satelita. Trošak te odluke često je predmet pregovora, a odgovornost i dalje nejasna.
- Pitanje je tko će prvi popustiti, tj. tko će potrošiti gorivo i izgubiti profit - ističe Reddy.
Još gore, ako su u pitanju objekti koji nisu pod ničijom aktivnom kontrolom, mogućnosti izbjegavanja sudara gotovo da ne postoje. U megakonstelacijama, problemi se multipliciraju. Ako jedan satelit eksplodira, potrebno je manevrirati s desecima ili stotinama drugih kako bi se izbjegli novi sudari što može izazvati kaos u više orbita istovremeno a o troškovima da i ne pričamo. Najveći problem u ovoj priči je taj da nema pravne infrastrukture za rješavanje ovakvih scenarija. U zračnom prometu postoji sustav kontrole leta. U svemiru tako nešto ne postoji.
Recimo, primjer iz 2019. godine pokazuje koliko je situacija ozbiljna. Tada je ESA-ov satelit Aeolus za dlaku izbjegao sudar s jednim od Starlink satelita. Pokušaj ESA-e da kontaktira SpaceX ostao je bez odgovora zbog, kako je navedeno, ‘softverske pogreške‘.
- Ovakve situacije sada postaju svakodnevne - upozorio je Holger Krag iz ESA-e na nedavnoj konferenciji o svemirskom otpadu. A kako broj satelita raste, ručno upravljanje svime postaje neodrživo. Krag i drugi stručnjaci upozoravaju da bez jasnih pravila o odgovornosti i postupcima u slučaju konjunkcija, globalna sigurnost u orbiti postaje sve upitnija.
Posljednji međunarodni sporazum koji uređuje svemir, poznati Ugovor o svemiru, donesen je još 1967. godine, u doba kada privatne svemirske tvrtke nisu ni postojale. Od tada nije postignut nijedan značajan dogovor o regulaciji komercijalne aktivnosti u orbiti. Reddy naglašava da je u interesu samih tvrtki uspostaviti operativne norme, jer bez njih riskiraju vlastite investicije.
- SpaceX ima više iskustva s megakonstelacijama nego ijedan regulator na Zemlji. Vrijeme je da predlože rješenja – kaže Reddy.
Za uspješno upravljanje orbitalnim prostorom potrebna je međunarodna suradnja, ali i odgovornost svakog pojedinog aktera. Jer pitanje nije hoće li doći do sudara, nego kada i tko će tada prvi popustiti.