Dugo se smatralo da mozak, jednom razvijen u dječjoj dobi, nema više sposobnosti razvijati se, učiti, regenerirati i stvarati nove veze između sinapsi i neurona ili regenerirati stare neuralne veze. Nova istraživanja to su napokon opovrgnula i pokazala kako smo, primjerice, s pomoću tehnike zvane ‘chunking‘ ili usitnjavanje sposobni stvarati nove sinapse ili reorganizirati stare neuralne veze odnosno neprestano učiti
Jedna od najsloženijih struktura u prirodi, koju čine neuroni i sinapse, točnije više od 100 milijuna neurona koji su međusobno povezani s više od bilijun sinapsi, ljudski je mozak. Takav jedan kompleksan sustav do prije koju godinu smatran je lijenim. Zašto lijenim? Zato što se smatralo da mozak, jednom razvijen u dječjoj dobi, nema više sposobnosti razvijati se, učiti, regenerirati i stvarati nove veze između sinapsi i neurona ili regenerirati stare neuralne veze. No, nova istraživanja potvrdila su upravo suprotno.
Mozak odrasle osobe generira nove neurone koji su sposobni učiti i pamtiti te stvarati nove sinapse ili reorganizirati stare neuralne veze. Možda najbolji primjer je taj da i pokret započinje u mozgu. Recimo, osoba koja je doživjela nesreću i koja mora ponovno učiti hodati, to svakako i može, ako nisu oštećeni neki ključni dijelovi kralježnice. Živčane stanice u mozgu koje su odgovorne za pokret i motoriku šalju impulse u alfa-moto neurone živčane moždine koji dalje prosljeđuju impuls do mišića te mozak ponovno uči pokrete i u konačnici kako hodati.
Vječna prilagodba
Neurogeneza ili razvoj novih neurona omogućava neuroplastičnost mozga, sposobnost mozga da se reorganizira nakon ozljeda, oštećenja i kompenzira izgubljenu funkciju stvaranjem novih neuronskih veza, ponovnim učenjem i pamćenjem. Spomenuta neuroplastičnost donedavno se pripisivala samo djeci, no sposobnost mozga da se prilagodi na nova iskustva i uvjete te da se pritom modificira, adaptira ili čak morfološki mijenja sukladno potrebi moguća je i kod starijih osoba.
Andrew Huberman, američki neuroznanstvenik i profesor na Sveučilištu Stanford, smatra da je mozak sklon promjenama posebno kada postoji suštinska potreba za prilagodbu na nepredviđene situacije.
– Ako je recimo neka životinja u labirintu i ako nešto mora naučiti da bi jela, njezin mozak će se promijeniti – kaže Huberman.
Dodaje kako je kod čovjeka situacija takva da je potrebno mnogo fokusa kako bi se čovjekov mozak mijenjao u odrasloj dobi. Recimo da moramo nešto naučiti, nešto za nas potpuno novo. Ako sav svoj fokus usmjerimo na to, mozak se može promijeniti. Dodajmo tome da je velika pomoć ako to učenje razlomimo na manje dijelove – kaže Huberman.
Broj mobitela
Upravo učenjem tih manjih dijelova koji na kraju tvore neku cjelinu naziva se chunking, što bi mogli prevesti kao komadanje ili usitnjavanje. I dobro je to uočio Huberman, sam termin chunking skovao je još 1956. godine psiholog i osnivač kognitivne znanosti George Armitage Miller s Harvarda, koji je u članku pod naslovom 'Čarobni broj sedam, plus ili minus dva' objasnio granice našega kapaciteta u pogledu obrade informacija. Miller je utvrdio da ljudi mogu podnijeti između pet i devet informacija odjednom, a sedam je uzeto kao prosječna vrijednost, te je uveo termin chunking, kojim je dokazao kako ljudi mogu pohraniti više informacija ako ih usitne ili razlome.
Također, tako se poboljšava količina informacija kojih se kasnije možete sjetiti. Chunking je najbolje objasniti na primjeru. Recimo, zapamtite broj 08112048. Kada ga gledate ovako u komadu, nije baš najlakše popamtiti sve znamenke, ali ako ga podijelimo u komade, recimo 081 112 048 postaje nešto lakše. Zapravo, kao kod brojeva mobilnih telefona. Nitko ne diktira broj u komadu, svi ga lome na dijelove, najčešće po tri. Chunking je jednostavno komadanje velike cjeline u više malih cjelina ili komada koji se nazivaju i chunk kako bismo lakše zapamtili određenu informaciju i cjelinu.
Sa sedam na četiri
Svaki pojedinačni 'komad' je skupina informacijskih jedinica – riječi, brojeva, fraza – koje su međusobno snažno povezane, ali prilično nepovezane s informacijama u drugim skupinama. Dakle, 'komadanje' opisuje postupak grupiranja povezanih informacije zajedno, učinkovito smanjujući broj 'stvari' koje morate zapamtiti. Dodajmo da suvremena istraživanja pokazuju kako se Millerovih prosječnih sedam komada informacija koje čovjek može obrađivati odjednom danas smanjilo na samo četiri. Tome je tako jer je naše ljudsko kratkotrajno pamćenje brzo, ali malo, pa kada stigne nova informacija, mozak ima dvije opcije. Ili će neku od sedam ili četiri po novom izbrisati kako bi napravio mjesta za pohranu nove informacije ili će uložiti trud pa će informaciju prebaciti u dugoročnu memoriju.
Zbog toga je teško zapamtiti spomenuti dugački broj, jednostavno u našem mozgu nema dovoljno mjesta za tako veliku i dugačku jedinstvenu informaciju, no jednom kada je razlomimo, ona postaje mnogo jednostavnija našem mozgu da je nauči i pohrani. Postoji nekoliko različitih načina za komadanje informacija. Može se, kao kod navedenog nam broja, informaciju podijeliti u više manjih komada. Također, moguće je identificirati iste ili slične uzorke ili grupirati uzorke u veću ili širu sliku. Nakon što se informacija raskomada, te manje komade je onda moguće pohraniti u dugotrajnu memoriju i koristiti se njima kada su nam potrebni. Sve te metode danas pomažu nekim od najuspješnijih poslovnih ljudi da brže donose važne odluke i, što je važnije, da imaju mogućnost sagledavanja šire slike u veoma kratkom vremenu.
Barbara Oakley, profesorica na Sveučilištu Oakland, čiji je tečaj 'Nauči kako učiti' vrlo popularan, kaže da je chunking majka svih učenja.
Često prakticiranje
Dokazano je da chunking pomaže olakšati i ubrzati učenje, a čini i pamćenje lakšim u širokom rasponu situacija. Recimo, učenje lokacija, nota, učenje riječi, memoriziranje niza brojeva i slično. Također, postoje dokazi da i naš osjetilni sustav automatski usitnjava zvukove i slike kako bi mozak lakše obradio svijet oko nas.
Također, istraživanja provedena na šahistima pokazala su kako oni usitnjavaju položaje figura na ploči u obrasce kako bi lakše obrađivali ono što se događa i što će se događati na njoj. Chunking je dakle više od apstraktnoga psihološkog načela, on ima snažne praktične primjene.
Postoji nekoliko načina na koji se može vježbati chunking kako bismo lakše pamtili i učili. Jedan od načina je korištenje akronima. Iz recimo više riječi koje je potrebno zapamtiti uzimaju se samo prva slova i od prvih slova se složi riječ, jer lakše je zapamtiti jednu riječ od recimo njih pet. Druga tehnika koja upotrebljava izraze i riječi je akrostih. Akrostih je pomalo sličan akronimu jer se također uzimaju prva slova riječi koju pokušavate naučiti, ali umjesto da od prvih slova složite riječ, vi svakom od prvih slova pridodate novu riječ kako biste je učinili nezaboravnom. U svakom slučaju treba raditi na pojednostavnjenu, kakvo god ono bilo i kakvo god vam odgovaralo, jer to je bit chunkinga.
Preusitnjavanje umara
Naravno da postoje i suprotne strane chunkinga, a to je kada nešto preusitnite. To se toliko ne odnosi na učenje i pamćenje već na život. Jer i u životu je lakše i ugodnije obavljati stvari kada su one podijeljene ili usitnjene na neka razdoblja. No, ako nešto previše usitnimo, mogu nastati problemi, neki bi rekli zamor materijala. Evo, recimo da planirate početi vježbati, ali nikako da počnete. Čim počnete razmišljati o vježbanju, javljaju se prepreke. Pa trebam kupiti tenisice i opremu. Trebam naći dvoranu baš za sebe, ali da je u blizini moje kuće. Sve to treba i platiti, a kad si već tamo ne možeš ljenčariti, moraš nešto i raditi. A baš i nemam volje za to, ali ipak bih se trebao natjerati. Tako nekako može ići tok misli ili over chunking.
Tony Robbins, poznati motivacijski govornik, kaže da se problem over chunkinga rješava jednostavnim fokusom. Baš kao i Huberman, Robbins fokus stavlja u prvi plan i kaže kako nas on uvijek može izvući iz nepoželjnih situacija i razmišljanja te da nas fokus zapravo pokreće.
– Kada si fokusiran, onda osjećaš, a kada osjećaš, nađeš načina za pokrenuti stvari – zaključuje Tony Robbins.