Lider pokušava spasiti tradiciju domaćih tvrtki koja se gubi u promjenama adresa, naziva i pogotovo vlasnika, među kojima mnogi ne mare ni za što prije sebe. Inicijalne informacije Dun & Bradstreeta dopunili smo pravom istragom jer su iz Sudskog registra pri usklađivanju s novim Zakonom o trgovačkim društvima nestali svi podaci o tvrtkama prije 1995. Tako je jednim administrativnim potezom izbrisana moderna povijest hrvatskog poduzetništva
Osijek je bio prvi grad u tadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji koji je imao javni vodovod i kanalizaciju. Ondje je prije 265 godina sagrađen Wasserturm (vodotoranj) iz kojeg su se napajale četiri česme i dvije fontane na današnjem Trgu Sv. Trojstva u Tvrđi. Zato smo tu godinu, 1758., uzeli kao zametak današnje tvrtke Vodovod Osijek.
Doduše, organizirani oblik vodoopskrbe u Osijeku seže još znatno dalje u prošlost. Prvi poznati vodovod bio je onaj iz 133. godine, kad je rimska Mursa bila uvrštena u gradove prvog reda zahvaljujući, među ostalim, gradskom vodovodu. Osijek je drugi vodovod dobio za turske vladavine, pa je onaj u Tvrđi tek treći gradski vodovod. Nastao je radi opskrbe vojnih zgrada jer su časnici bili naviknuti na takav standard i jer su bunari unatoč blizini Drave ljeti često presušivali. Ipak, na taj vojni sustav bilo je priključeno i nekoliko obiteljskih kuća. Prvi pravi pogon za vodoopskrbu grada koji se kao izvorom vode koristio otvorenim vodotokom rijeke Drave osnovan je pak tek 1883. godine.
Dvojbene nulte točke
Ova osječka priča najbolja je ilustracija raznih mogućnosti u tumačenju povijesti poslovnih tokova. Prvi osječki vodovod danas bi mogao slaviti 1890 godina postojanja (iz rimskog doba), ali i 265 godina (od gradnje Wasserturma – za što smo se mi odlučili), pa i 140 godina (od prvoga većeg vodoopskrbnog sustava).
Slične priče s dvojbama o nultoj točki mogli bismo ispričati i o osnivanju niza drugih tvrtki.
Potraga za jubilarcima pretvorila se u detektivsku istragu. Tradicija se nerijetko gubi u promjenama adresa, naziva i vlasnika. Početne informacije dobili smo od svojeg partnera Dun & Bradstreeta. Međutim, podaci o godini osnivanja ne podudaraju se uvijek s tradicijom koju njeguje pojedina tvrtka ili obrt. Zato smo istražili niz kompanijskih mrežnih stranica, nazivali PR odjele, prelistavali novinske arhive, povijesne članke, enciklopedije… Važan je izvor podataka i Sudski registar, ali samo djelomično. Kad je na snagu stupio Zakon o trgovačkim društvima, iz Sudskog registra nestali su svi podaci o tvrtkama prije 1995., pa je tako jednim administrativnim potezom izbrisana moderna povijest hrvatskog poduzetništva.
Osječki primjer pokazao je kako je teško kopanje po tradiciji koja seže u dalju prošlost. No na nedoumice smo naišli i u novije doba. Kamgrad je tako ove godine jubilarac jer je tvrtka osnovana 1993., no Dragutin Kamenski osnovao je građevinski obrt još 1979. Nešto je drukčija povijest omiškog Studenca. Kompanija prema Sudskom registru posluje od 2018., ali to je samo zato što su novi vlasnici, poljski fond Enterprise, osnovali novu tvrtku sa svojim OIB-om, a stari Studenac Josipa Milavića izbrisan je iz Sudskog registra, ali ostaje činjenica da je on posao pokrenuo još 1991. Nove vlasnike to baš i ne zanima.
Malo je drukčija priča o jednoj od najvećih hrvatskih grupacija, koja je osnovana pije pet godina, 13. lipnja 2018., a kao Fortenova grupa posluje od travnja 2019. Tu kompaniju nismo uvrstili na ovogodišnji popis jer nastavlja tradiciju Agrokora, koji je Ivica Todorić osnovao davne 1976. kao obrt za proizvodnju cvijeća i cvjetnih sadnica. No u Fortenova grupi tu činjenicu respektiraju, pa je i spominju kao godinu osnutka.
Nevjerojatna priča osnivača PIK-a Vrbovec
No zato među ovogodišnjim jubilarcima Fortenovina Jamnica plus, osnovana 1828., slavi 195 godina postojanja. Drugi jubilarac iz te grupacije ima malo kompliciraniju povijest. U PIK-u Vrbovec (plus) kao početak poslovanja spominju 1938., kad je počela raditi tvornica suhomesnate robe. Međutim, PIK je nastao na temeljima Tvornice za preradbu mesa Predović, koju je deset godina prije osnovao Đuro Predović. Početni kapital stekao je kao ratni vojni liferant stoke, a 1928. ušao je i u preradu, i to na mjestu na kojem je bila velika otkupna stanica na željezničkoj pruzi Zageb – Budimpešta.
Poslije je iz Vrbovca razgranao poslovanje i u Srbiju. Kako piše povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević, ‘Predović je usavršio proizvodnju seruma u modernoj tvornici u Zemunu. No znao je da i Hrvatska potrebuje ovo cjepivo pa je jedan manji pogon ostao i u Gjurgjištu (kod Vrbovca) te su Predovićevi stručnjaci pomogli osnivanju tvornica u Kalinovici kod Samobora i kasnije za vrijeme rata u laboratoriju u Buzetu kraj Gline, a i Imunološki zavod u Zagrebu nastao je na tradiciji ove Predovićeve tvornice seruma u Hrvatskoj‘.
Predović je 1945. emigrirao u Južnu Ameriku, gdje je pokušao ponovno stvoriti carstvo prerade mesa, ali u tome nije uspio. U Hrvatskoj je poznat samo po PIK-u Vrbovec, ali imao je itekakav udjel u začecima moderne farmaceutike (posebno veterinarske) na ovim prostorima – zemunske Galenike (gdje se njegova tvrtka ne spominje) i današnje Genere (koja je mnogo godina poslovala u sklopu Plive, a danas je u vlasništvu britanske farmaceutske grupacije Dechra) te razvoja Imunološkog zavoda.
Iz Vrbovca smo tako došli do još jednog jubilarca, koji ima čak 130 svjećica na torti. Imunološki zavod nekadašnja je hrvatska perjanica u medicini. Proizvodio je vrhunska cjepiva protiv difterije, tetanusa, hripavca, trbušnog tifusa, ospica, rubeole, zaušnjaka, poliomijelitisa, gripe… Pandemiju je dočekao nemoćan pa smo se morali oslanjati na uvoz enormnih količina cjepiva protiv bolesti COVID-19. Zavod je godinama na rubu propasti i godinama se donose programi za revitalizaciju, a aktualni je donesen prije godinu dana.
Nekretninsko prokletstvo
Još manje razloga za slavlje ima još jedan stogodišnjak, Hospitalija. Nekadašnja uvoznica svih lijekova (tada pod nazivom Jugohospitalija) nije doživjela stoti rođendan, odnosno već je godinama ‘na aparatima‘. Stečaj za tvrtku koja je danas u vlasništvu Željka Zadre otvoren je prije tri i pol godine, poslovanje je odavno zaustavljeno i još traje unovčavanje stečajne mase. Poslovanje je prebačeno na Hospitalija trgovinu, koja na svojim mrežnim stranicama spominje tradiciju ‘dužu od tri desetljeća‘.
Samo na papiru, u sjećanjima i stečajnoj masi postoji i Šimecki, koji je osnovan prije osamdeset godina, 1943., a upravo je ‘proslavio‘ devetu godišnjicu od otvaranja stečaja. Nekadašnja tvornica cipela najprije se povukla na rezervni položaj – u uvoz i prodaju obuće – da bi na kraju preostala samo rasprodaja nekretnina prije likvidacije. Novi naraštaji tako neće shvaćati da ‘dobiti šimecki‘ znači dobiti cipelu, odnosno udarac nogom u stražnjicu – vritnjak.
Iz nekretninskog prokletstva na 75. obljetnicu pokušavaju se izvući RIZ-Odašiljači, koji posluju na lukrativnoj zagrebačkoj parceli od 15.000 četvornih metara nadomak parka Maksimir, u Božidarevićevoj ulici. No u očekivanju sređivanja vlasničkih odnosa tvrtka je s novim vlasnikom – poznatim građevinskim poduzetnikom Željkom Vučemilom – izišla iz stečaja pod operativnim upravljanjem stečajnog upravitelja Darka Šketa, koji je i nakon zatvaranja stečaja ostao na direktorskoj poziciji.
To je Šket napravio svojedobno i u Pevecu (današnjem Pevexu), koji je izvukao iz stečaja i nakon toga ga vodio iduće tri godine, sve do razlaza s vlasnicima. U RIZ-Odašiljačima obnovio je proizvodnju, premda u smanjenom obujmu, a potkraj prošle godine smanjenjem temeljnoga kapitala za 40-ak milijuna kuna počišćeni su stari dugovi i kompaniji je omogućen čisti start. Postoje i ambiciozni planovi za povratak u svjetski vrh, prije svega s kratkovalnim odašiljačima, ali čini se da su sređivanje vlasništva nad parcelom u Božidarevićevoj i prenamjena lokacije za novi građevinski projekt, s preseljenjem pogona, ipak ključni za odgovor na pitanje hoće li kompanija doživjeti stotu.
Bolesni jubilarci
Nisu to jedini bolesnici među jubilarcima. Među 211 najvažnijih tvrtki koje ove godine imaju okrugle godišnjice njih osamnaest je 2021. godinu završilo u gubitku. Najveći minus prijavila je podružnica kineske kompanije China Road and Bridge Corporation. Graditelji Pelješkog mosta za 2021. iskazali su čak 68 milijuna eura gubitka (uz prihode od oko 93 milijuna eura). No to je već druga priča i pitanje je hoće li CRBC imati još koji razlog da nastavi poslovanje u Hrvatskoj.
Ni nekad uspješnom Elektrocentru Petek u posljednje vrijeme ne cvatu ruže. Tvrtku je Krešo Petek osnovao prije trideset godina nazvavši je prema svom nadimku, Šešo, a od 1998. posluje pod današnjim nazivom. I poslovala je vrlo dobro sve dok u rujnu 2020. Petek nije uhićen. Kao prvoosumnjičeni u aferi ‘Janaf‘ u istražnom zatvoru proveo je četiri mjeseca. Nakon povratka iz pritvora izišao je iz suvlasništva te osnovao tvrtku Val-energija s pomoću koje je prije mjesec dana opet preuzeo vlasništvo.
Ipak, čini se da je reputacijska šteta bila prevelika. Račun je blokiran 4. listopada prošle godine i ostao je u blokadi 55 dana, sve do otvaranja predstečaja. Vjerovnici potražuju 37,8 milijuna eura (285 milijuna kuna), od čega je 17,8 milijuna eura (134 milijuna kuna) dospjelih tražbina. Međutim, to možda nije i konačan iznos jer vjerovnici još prijavljuju potraživanja, a predstečajno ročište koje se trebalo održati 8. ožujka zbog preseljenja Trgovačkog suda odgođeno je za 28. ožujka.
Problemi s pravosuđem
Još jedan jubilarac, vlasnik C.E.M.P.-a (koji ove godine obilježava 20-godišnjicu poslovanja) Milenko Bašić, ima problema s hrvatskim pravosuđem. Osumnjičen je u aferi ‘Vjetroelektrane‘, ali za razliku od Peteka nema problema s poslovanjem. Otkako je proradila vjetroelektana Krš-Pađene, najveća u Hrvatskoj, prihodi su se već 2021. približili granici od 50 milijuna eura. Ili, kako stoji u transkriptima iz istrage: ‘Kad bude puvalo, ti puniš džepove.‘
Ovu priču završit ćemo na Pelješcu. Poljoprivredna zadruga Kuna 1898, iz istoimenog mjesta koje danas pripada općini Orebić, najstarija je zadruga u Dalmaciji koja djeluje u kontinuitetu. Premda se posljednjih godina ne može pohvaliti pozitivnim poslovanjem, preživjela je punih 125 godina, a možda će Pelješki most omogućiti novi poslovni uzlet temeljen na autohtonim vinskim sortama plavcu i rukatcu. No ovdje nam je zanimljiv izvorni Statut.
Članovi Ršćanske zajmovne blagajne (kako se tada zvala današnja zadruga) postavili su uvjet da se mogu učlaniti jedino ‘osobe koje pripadaju općini Kune, uživaju glas poštene i ćudoredne čeljadi, punoljetne su, nisu podane pijanstvu ili ljenčarenju, ne bave se lihvarstvom ili kamatarstvom i nijesu članovi koje druge zadruge na neograničeno jamčenje‘. Ovakva ograničenja prorijedila bi sastav Sabora, a ne bi bilo naodmet da danas i u poduzetništvu ima više poštenja, pa i trijeznosti.
- Surađivala Donatella Pauković